1. Izgubljenost / dezorijentiranost
Njega još nema, govorim mužu na telefon. Ne javlja se na mobitel, ali provjerit ću na Googlu gdje je posljednji put lociran, kaže mi muž prekine vezu.
Sin jedini opet nam je nestao s radara. Gdje li luta, zgubidan?
Ponovno muž: Hej, veliki kvar na našoj liniji, metro ne vozi. Signal se izgubio na toj i toj stanici. Idem prvo tamo.
Super, mislim si. Moj muž-supermuž otrčat će lijepo na tu i tu stanicu, pronaći malog, dovesti ga kući i problem riješen!
Na kraju krajeva, trčao je on maratone, i to po kiši, sve s krvavim žuljem na bolnoj nozi (!), a da ne bi do te i te stanice! Ih!
Poleti, sokole, vini se visoko! Ja sam nalakirala nokte, ne mogu nikud sad...
Zvoni telefon, ali ovog puta nije muž, mama je. Najradije bih joj prešutjela da smo ga opet izgubili, ali glupo mi je u ovim mojim godinama lagati rođenu majku:
Unuku ti se od igranja igrica opet ispraznila baterija na mobitelu. Ne znamo gdje je, a metro ne vozi pa ga sad pokušavamo locirati i sretno transferirati kući.
Svako malo ga izgubite. Eto vam sada vaših pametnih telefona. Digitalno pretražujete, ali svejedno i dalje analogno lutate. Razmislite vi još jednom o čipiranju…
Razmišljamo, razmišljamo…
2. Bijes
I dalje nedostupan!
Sve stoji, samo vrijeme leti, o izgubljenom sinu nema vijesti.
Ponovno zvoni mobilni i ponovno muž: Nije tu i tu. Nastavljam dalje po stanicama, a ti u auto pa na glavni kolodvor, moguće je da je već tamo.
Za to vrijeme naša kći, zavaljena u fotelju, zijeva kao nilski konj te nezainteresirano prevlači traku za spavanje preko očiju.
Obuvam tenisice i govorim joj: Zadužena si za internu komunikaciju, ostaješ u bazi i čekaš. Tata je već na terenu, ja sam mobilni operativac. Idem sad.
Možda mi se smo učinilo, ali kao da me nije ni čula.
Ponovno mobilni. Kakav dan!
Prijateljica: Čitaš li ti šta se događa u ovoj našoj usranoj državi?! Još malo i opet će nas paliti na Trgu kao vještice!
Opet se truješ fejsom?, pitam.
Četiri dana i noći ništa drugo ne radim. Pročitala sam oko 4000 komentara do sada i nije mi dobro.
Overdose, znači.
Totalni! Ali slušaj ovo, samo kratko, čisto da osjetiš malo atmosferu:
„Imaš pravo na izbor: Zatvori p*čku kada možeš zatrudnjeti. Ili se steriliziraj.Em je najjeftinije, em je bezbolno em ne ubijaš novo biče kojemu nisi ti vlasnik. Na nesreću ti si samo inkubator. Ali problem je kurvama dokinuti malo užitka, jel tako Mirela?“
Marijan, prosvjetitelj iz Pripizdine Donje s krutim (stavom o ženskim pravima)
„Crvene usne i crveni okviri naočala sve kažu.“
Petar, modni guru i strastveni obožavatelj 50 nijansi sive
„Ova žena je za ludnicu i samo joj je zemlja spas fujjjjjj babo“.
Miroslav, indolentni mužek
„Ma šta je potreslo,kobila bezobrazna rodi dijete i pokušaj mu dati da živi..“.
Ante, samozatajni ženomrzac, otac triju kobila
Ali draga, ovo je samo maleni dio, kap u moru!, doda.
Želudac mi se okreće. Mislim na svoju kćer. Mislim na sve kćeri ovoga svijeta. One nisu ničije kobile!, tiho vrištim u sebi.
…kobilainkubatorpi*ka…
Gušim se. Žive li ovakve spodobe zaista među nama? Sve do jednog locirati, identificirati, uhititi, transferirati!
Prebirem misli, sabirem dojmove, šutim da ne bih vrištala. Uh!
Za to vrijeme moja prijateljica i suborac otvara novu paljbu: Problem nisu samo ‘indolentni mužeki’. Problem su žene koje mrze žene.
„sama si je tu torturu priuštila,tolko joj je teško da je još javno sve dala i svaki dan se raspravlja s novinarima umjesto da kleči i moli za to dijete. Ma užas“.
Martina, 100 % fanatik i 0% vjernik
„Majka koja je sama sebi ispred svog djeteta nije MAJKA… Ubiti svoje dijete iz straha nema opravdanja.“
Jasna, moralna vertikala par excellence
„za mene je ovo teško smeće a ne majka!!!!! Kako samo može????? Kako???? Kamen obični hladni a ne zivo biće!!!! Toliko nas je mnoge uznemirila da bi sada mi nju mogli svi tužiti , a ne ona ljude koji ne zele ubijati inasilno usmrcivati dijete tako vec skoro pa pred porod.“
Vesna, borac za prava nerođenih, dok o već rođenima nema dobro mišljenje
„Božija je zadnja. Draga ženo podigni ruke Bogu i za vapi da se tvoje dijete rodi zdravo i živo. Ne traži mišljenje drugih nego od onog kojemu je sve moguće.“
Marta, još čeka beatifikaciju, a kad je bolesna, ne ide doktoru na pregled, već u crkvu na pričest
Shvaćaš li sada šta je tebi govorim? Žena je tu da moli, trpi i šuti! Da vjeruje u čuda i prihvaća sudbinu koju joj drugi kroje!
Ne govorim ništa. Razmišljam.
Kažu, žena je previše emotivna da bi sama odlučivala o sebi! Kažu, bitan je fetus, njemu dajmo šansu! Neka živi fetus, neka umre žena! Žena ima koliko hoćeš, jedna kurva više ili manje... Nama je zato bitan fetus, a ne kurva koja rađa!
Samo, do kad se (barem deklarativno po fejsu) borimo za prava istog tog bića? Do njegova rođenja? Do polaska u vrtić? Do prve menstruacije??
Fetus je potencijalno samo još jedna kurva u nastajanju, pa je li onda uopće (toliko) bitan?
Koji licemjeri! Halo, jesi li još na vezi?, pita me prijateljica.
Jesam, ali žurim. Moram ići tražiti malog, opet smo ga izgubili, odgovaram.
Kad ga niste htjeli čipirati na vrijeme…
A znam, znam…
3. Nada
Brzim korakom prelazim preko širokog dvorišta, pa ka igralištu, te konačno uz prugu ka stanici metroa.
Ni ne cupkam više, zaboravila sam uopće i da mi se piški. molitrpišuti…
Uskim puteljkom stižem na parkiralište. Palim auto i ponovno se javljam na telefon. Tko li je sad?!
Sestra: Popizdit ću! Sve je otišlo kvragu! Ubija me ova „nova nenormalnost“! Doktori s prizivom savjesti, svi do jednog, čuj ti to! Zamisli da nam svima ‘proradi savjest’ kad god nam se ne radi naš posao? Pa kad pukne kanalizacijska cijev, majstor ti kaže: Gospođo draga, zbog priziva svjesti ne mogu Vam pomoći, ja se bavim isključivo lijepim i čistim cijevima, znate. Pa kuda ide ovaj svijet?!?
Kuda idu divlje svinje?, pitam, onako šeretski.
Ne zajebavaj, odgovara mi sestra. Gubi mi se veza, slabo te čujem. Nešto si rekla?
Kažem, vozim na kolodovor, opet smo ga izgubili.
Morat ćete čipirati to dijete…
Morat ćemo, izgleda…
4. Intuicija
Dok čekam na semaforu, zovem bazu. Houston, do you read me? No nitko se ne javlja. Mala je sigurno zaspala. Kvragu! Kako ćemo sada znati ako se vagabund slučajno vrati prije nas?!
Potraga se ne odvija prema planu, kontrolom je ustanovljen ozbiljan propust.
Kako ne bih riskirala dodatne komplikacije, donosim odluku o prekidu misije.
Abort mission! Abort mission!
Vozim stoga nazad u bazu.
Gume kmeče, ključevi zveče, motor rida!
Trčim do ulaznih vrata, pa u lift, pa u stan, pa u njenu sobu: Hrče, ali čini se da nije sama kod kuće…
5. Pirova pobjeda
Tu je!
Samoj sebi govorim: Stigao je i to je jedino bitno.
Odlučujem još i da mu, sinu jedinom, izgubljenom pa opet nađenom, ovoga puta ništa neću ni govoriti. Zna on i sam da je kriv.
Ne, definitivno ništa neću reći.
Ulazim u njegovu jazbinu i ugledam ga za kompjuterom. Igra, još mu nije dosta.
Sine, jabuko moja!
Sjedi tako i udara po tastaturi, iako je kasno i stvarno nema potrebe da sada inzistira na igranju, a ni jeo nije, ni tuširao se nije, ni knjige za sutra garant spremio nije, srce mamino nestašno.
Jesi li gladan?, pitam nježno majčinski.
Jesam, odgovara mučenik.
Prigrijat’ ću ti ručak.
Nešto kasnije sjedam pored njega za stol i gledam ga. Mljacka, oblizuje se, cijeli kukuruz i dvije velike kobasice rapidno su nestale s tanjura, a sada, evo, poseže i za trećom. Čini se da je dobro, možda samo malo umoran.
Nego, sine, što to opet bi? Pitam onako usput, frendovski.
Pa istrošila mi se baterija, kaže dosta nonšalantno dok i tu treću kobasicu proždire kao udav.
Ali, pravila valjda znaš, govorim dok mi se lice polako izobličuje.
Pa znam, ali…, mljacka i oblizuje se, tražeći odgovarajuću laž.
I tu popucam po šavovima: Ali, šta? Nema ‘ali’! Satima te tražimo po gradu!
Kao i: Za kaznu ćeš imati analogno ljeto! Da, dobro si čuo! Ništa mobitel, ništa tablet, ništa kompjuter!
Te konačno: Tornjaj se u krevet, da te više ne gledam!
6. Zen lažnjak
Silazim da preparkiram auto da mi ga ujutro ne dignu. Učinim to lijepo nježno, bez stresa.
Udišem svjež zrak večeri ljetne, tople.
Miriše na kišu, i mokru zemlju, i zelenu travu prekrivenu makom.
Ne brinem, ne strepim, ne pizdim baš ni malo.
Osim što cupkam i dalje… molitrpišuti? Uf!
