Dnevnik superžene vol. 14 Predator mekog srca

Drago mi je, ja sam Artemida.

Intro

Kao boginja lova i mjeseca, Artemida je bila personifikacija neovisnoga ženskog duha. Zbog sklonosti divljini i neukroćenoj prirodi, arhetip Artemide odgovoran je za jedinstvo sa samom sobom i s prirodom. (…)

Kao boginja djevica, Artemida je bila otporna na zaljubljivanje. Nije bila oteta ni silovana, te kao takva predstavlja osjećaj nataknutosti, samosvojnost, stav „sposobna sam brinuti sama za sebe“. Pa ipak, njene su sumnje njezini najveći neprijatelji.

Pretpostavljala je također da svoj uspjeh može zahvaliti primjesi agresivnosti, zbog koje je „uzimala sve što je željela.“ (…)

Žena Artemida sklonija je gnjevu prema muškarcu ili muškarcima općenito, zato što je omalovažavaju ili ne poštuju ono što ona smatra vrijednim.

Artemida je također često bila nemilosrdna, a nemilosrdnost njena kažnjavanja može biti strahovita i često se pojavljuje kad tuđe postupke prosuđuje u isključivom, crno-bijelom kontekstu. Iz te perspektive postupak je potpuno loš ili potpuno dobar, jednako kao i osoba koja ga je počinila. Stoga žena Artemida svoju odmazdu ili kažnjavanje smatra opravdanim. (…)

Mnoge žene Artemide u odraslu dob ulaze s osjećajem samopouzdanja i neranjivosti, a sposobnost suosjećanja i empatije, koja može doći sa zrelošću, kod njih se razvija postupno.

Žena Artemida mora stoga postati ranjiva da bi naučila iskreno voljeti i brižno pristupati drugima(Iz knjige „Boginje u svakoj ženi“, Jean Shinoda Bolen o arhetipu Artemide).

Tvoj odraz istinu će reći

Tako je to barem objasnila Jean Shinoda Bolen, dr. med., poznata jungovska psihoanalitičarka. No, čak ni ovako dobro poznavanje arhetipova boginja ne bi nam bilo dovoljno da objasnimo slučaj superžene.

Naša priča ovdje, zapravo, tek počinje.

Jeste li ikada čuli za fenomen vučice srnećeg pogleda, poznat i kao vučica u janjećoj koži

Postoje naime žene koje se rode s pogrešnim izrazom lica, ili pojednostavljeno, u pogrešnoj koži. Njihova je iskonska priroda vučja, no svaka izvanjska sličnost s divljom vučjom naravi tu naglo prestaje jer likom podsjećaju više na žrtveno janje ili pak plahu srnu.

One su mitska, gotovo božanska bića; neukrotiva, snažna, hrabra i nepobjediva. Pravi su ljubitelji istine, pravde, slobode i -divljine. 

Ponekad se duh divljine nađe zarobljen u tijelu, čija naočigled blaga i umiljata fizionomija kod neupućenog promatrača može stvoriti pogrešan dojam pretjerane blagosti pa čak i naivnosti.

Žene su ženstvene

Upravo zbog toga nasljednice drevnih ratnica Amazonki te grčke božice Artemide, kao djevojčice i mlade djevojke, često prolaze kroz razna stanja, sve dok se jednom konačno ne pomire sa svojom dvojakom prirodom. 

Današnja Artemida u pravilu je fina, kulturna i uredna djevojčica, uz to vrlo odgovorna, svestrana i odlična u školi, ali jednako tako i prilično sklona agresivnom ponašanju, povremenim ispadima te čestim izljevima bijesa. 

Pa ipak, unatoč njenoj prigušenoj agresivnosti, ona je, prije svega, dobra i marljiva djevojka: poštuje starije, sluša mamu i tatu, i na nju se čovjek uvijek može osloniti.

Divna djevojka, reći će svi, da, stvarno je krasna! Međutim, oni koji je ipak malo bolje poznaju, neće se tako lako dati zavarati. I bit će u pravu – mala je…uf… opasna.

Djevojčica s mašnicom u kosi

Priča I.

Djevojčica s mašncom u kosi

Bilo je to proljeće 1986.-e, dan kao stvoren za igru na svježem zraku i valjanje po travi, koje bi njene bljedunjave obraze brzo obojalo zagasitom nijansom purpura, a bijele čarapice s čipkanim rubom svijetlim tragom klorofila skrivenog u vlatima meke trave.

Tih joj je dana kosa mirisala na vjetar iz njihova šljivika i nepregledna prostranstva voćnjaka u cvatu, a koža na mamine poljupce i zagrljaje. 

Divno vrijeme kao stvoreno za djetinjstvo i nježna sjećanja najranijih ljeta…

Djetinjstvo u cvatu

Igrala se pred kućom sa sinom mamine prijateljice. Bio je nešto veći i stariji od nje, ali ona nije osobito marila za njega, bio joj je nekako pretjeran.

Više je voljela svoje lutke i porculanski set za čaj kojima se uglavnom igrala sama, često zaboravljajući na svijet oko sebe.

Ne čudi stoga što se i ovoga puta umjesto svom gostu posvetila radije pikniku na travi te lutkama koje su već nestrpljivo čekale poslijepodnevnu čajanku. 

Međutim, susjedin mališan nije baš najbolje razumio njene individualističke planove, kao uostalom ni rafiniranu profinjenost bajkovitog vrtnog ambijenta, pa je krenuo divljati dvorištem, vitlati nekim napuklim štapom kojeg je usput pokupio, galamiti i dernjati se.

Kakav neotesanac i dosadnjaković!, pomisli pomalo nezainteresirano djevojčica. Nije joj se osobito svidio i zato ga je najčešće ignorirala. 

Nepregledna prostranstva duha

No, dječak nije došao u goste da bi ga tamo ignorirali i omalovažavali! To nikako! Želio je pažnju, divljenje i bezuvjetnu predaju, pa makar i na silu!

Možda je baš zato svim njenim lutkama namjerno pokvario frizuru, pokidavši im satenske mašnice za kosu i bacivši ih u visoku travu.

Kakav barbarin!

Iz nebeskoplavih očiju, sakrivenih iza gustog žbunja dugih trepavica, tom prilikom, međutim, nije potekla niti jedna jedina suzica. Ne da prkos!

Vedre se oči, kao ni vedri dani,

zloćom ne rose niti tugom naoblače.

Dok šarene mašnice vjetar sada razigrano raznosi bogatim proljetnim pejzažom, ljupke glavice nasmijanih i lijepo odjevenih lutaka i dalje bezbrižno uživaju na podnevnom suncu, kao da ih se sve to ni najmanje ne tiče. (Znaš li kako si ružna kad se ljutiš? Lutkice to znaju pa se zato ne ljute…)

Ma, traže li to one još?!

Haljinice je zatim znalački umazao čokoladom, a cipelice poskidao i razbacao po vrtu. Čarapicama se nije htio zamarati jer mu je na pamet pala još bolja ideja.

Čajanke su tako glupe i dosadne!

Čajnik je stoga napunio blatom i nespretno ga lijevao u šalice, a sve onda ukrasio kamenčićima i travom.

No, ni to ga nije umorilo!

Otimao joj je porculanske tanjuriće s cvjetnim motivima, po bakinim teglama s pelcerima skrivao šarene plastične žličice, plazio jezik i rugao joj se, zadirkivao je i provocirao, glumeći uporno najobičnijeg grubijana i nasilnika. 

Gledala ga je kao srna, kao vučica gledala je.

Tko će kome (p)ostati plijen?

Njegova igra ubrzo joj je dosadila. 

Opasna, slatka mala

Lijep sunčan dan odjednom se smrknuo, a maleni dječak svojim je nimalo aristokratskim ponašanjem uspio sve pokvariti, nanizavši na svilenu trakicu njenih nježnih djetinjih sjećanja samo ružne perle bez ikakva sjaja.

Kad bi se inače našla u opasnosti, instinktivno bi pogledom potražila majku ili samo glasno zaplakala, u nadi da će je čuti i pohrliti joj u pomoć, ali toga dana nije ni pomislila na mamu ili pak slučajnog junaka iz bajke.

Ovoga puta odlučila je srediti uljeza, i to sama samcata!

Nakon što je upropastio čajanku, dohvatio je ponovno svoj štap i krenuo njime na djevojčicu duge, bujne kose koja je nijemo sjedila na travi i skamenjeno ga promatrala svojim krupnim, plavim očima.

To što u njoj nije na vrijeme prepoznao malu Artemidu, greška je koju će skupo platiti. Ali, neiskustvo se u životu skupo plaća…

Samo ću je malo preplašiti, mislio je. Ona će onda zaplakati i moliti me da prestanem, a ja ću se osjećati velikim i snažnim!

Takve su djevojčice s mašnicom u kosi!, mislio je.

A onda se sve zbilo neočekivano brzo.

Da je samo jednom glasno zaplakala ili pokazala barem strah pred njegovom moćnom palicom, sve se još možda i moglo završiti mirno i brzo.

A ovako, zlo i naopako…

Sakrijem se tu i nema me

Bojati se treba kavopijućih majki kad se naljute, ne malih, šašavih djevojčica!, mislio je. 

Za to vrijeme mini superžena stajala je kao ukopana i mirno čekala.

Muk umjesto krika?

Što sad?!

Ugledavši je tako staloženu, on se, a i to treba jasno reći, prilično zbunio, no nastavio je jurišati na tobožnji plijen, u nadi da će djevojčica ipak na vrijeme shvatiti tko je tu glavni i početi se ponašati u skladu s tim saznanjem.

Tko se mača lati

od mača će i poginuti!

Ali, kako mini superžena uopće nije djelovala kao da se uskoro planira pomaknuti s mjesta tj. briznuti u nekontrolirani plač, momčiću nije preostalo ništa drugo nego da ispuni svoje donedavno prazne prijetnje, pa zamahne neodlučno jednom prema njoj.

Spretnim pokretom ruke, čak pomalo egzibicionistički, ona mu, gle čuda, oduzme njegov smiješni štapić te krene udarati njime po dječakovim nogama i guzici, i to iz sve snage.

Bjesomučno. Divlje. Nemilosrdno.

Kad završi, pretrgne grančicu što je umislila da je drvo, baci je negdje daleko, sjedne ispred dječaka na travu te stane tako glasno plakati i ridati da su sada obje majke usplahireno dotrčale u pomoć. 

Mogu se sama brinuti za sebe

Crvena u licu od histeričnog plača i deranja, djelovala je preplašeno i tužno pa su joj se obje žene odmah sažalile, uvjerene da je mali kriv za njeno uplakano stanje i akutno crvenilo u licu.

Majka ga je grdila i vukla za uši, a na kraju se morao ispričati za nepristojno ponašanje.

Ne plaši nikada više male, bespomoćne djevojčice!, upozori ga ljutito majka. E, baš te su nezgodne, pomisli dječak, ali svoje najnovije otkriće radije zadrži za sebe.

Dječaku nije bio pravo, ali nije se previše opirao, bio je, valjda, još u šoku. Više nije dolazio na igru i druženje, a od toga dana nije bio ni pretjerano sklon slatkim malim djevojčicama s mašnicom u kosi.

Artemida je bila nemilosrdna prema onima koji su je uvrijedili -u što se uvjerio nepromišljeni Akteon.

Lutajući šumom, lovac Akteon slučajno je nabasao na boginju i njezine nimfe, dok su se kupale u skrivenom jezeru, i nepristojno ih nastavio gledati.

Uvrijeđena tim činom, Artemida je Akteonu pljusnula vodu u lice, pretvorivši ga u jelena. Tako je Akteon postao lovina vlastitim lovačkim psima, koji su navalili na njega.

Prestravljeni je Akteon pokušao pobjeći, ali su ga psi uhvatili i rastrgali na komadiće.“ (Iz knjige „Boginje u svakoj ženi“, Jean Shinoda Bolen o arhetipu Artemide).

Tko to tamo viri

Intermezzo

Nemio događaj iz 1986.-e, nadahnut možda upravo vjetrom radioaktivne promjene te nuklearnim nadahnućem koje se tih dana još nije osjećalo u zraku, utjecao je na njen daljnji razvoj i poimanje svijeta, no nije bio presudan za donošenje niza odluka u godinama koje su uslijedile.

U njenoj svijesti spomenuti je slučaj, inače pohranjen u rubrici Neobjašnjivi incidenti rane mladosti, ostao zabilježen kao napad jednokratnog ludila kojeg se tek nerado prisjećala. Na kraju krajeva, dobra djevojka, pa bila ona i Artemida, teži prije svega lijepom i kulturnom ponašanju.

No, što kada jednokratno ludilo trajno izostaje?

Što kad mašnica u kosi odradi posao pa svi dječaci svijeta pomisle kako se slatke male djevojčice ni kad odrastu ne znaju obraniti od njihovog moćnog štapa, koji, uzgred budi rečeno, najčešće i nije ništa nego – prutić?

Ali, polako, doći ćemo i do toga. 

Jedini je problem što djevojčice s mašnicom u kosi katkad prekinu vezu sa svojom iskonskom prirodom pa izgube unutarnji glas, a onda lako zaborave i tko su zapravo. 

Tako Artemida svoju mašnicu može nositi i kao odrasla djevojka ili čak mlada žena, ne shvaćajući njenu pravu simboliku, kao ni opasnost koja joj prijeti od to malo meke tkanine što se vijori poput zastavice. 

Divljina se ne kroti

No, bilo da kroči gustom šumom ili starim, prašnjavim drumom, sve dok divljinu slobodno udiše i upija, dok se s njom stapa i u nju polako pretvara, boginja ratnica svakim je korakom sve bliža istini.

Na svojim ratničkim pohodima ona će kad-tad naići na duboko jezero ili bistar potok te na njegovoj kristalno čistoj površini vode slučajno ugledati svoj odraz. Primijetit će tada i onu smiješnu mašnicu.

A kad se to dogodi, dobro će znati što joj je činiti i vjerujte, od te mašnice u kosi neće ostati ni končić na končiću.

Jer dvljina se ne kroti.

Priča II.

Koža kao modni dodatak

Ulaziš u mračan ured na kraju grada. Pospana si i promrzla, ali nema veze, navikla si. To mora tako, neće se karijera sama izgraditi. A i znaš kako kažu, tko rano rani, dvije sreće grabi. Ti bi se za početak zadovoljila i omanjom srećicom, no ne zaboravi da pretjerana skromnost nije odlika neustrašivog vučjeg srca.

Kuca li ono još u tvojim grudima?

Pri ulasku jednom rukom pališ svjetlo, drugom mašinu za kavu. Na kratko otvaraš prozor u kuhinji pa odlaziš u wc. On uskoro stiže, htjet će odmah kavu i mapu s izvještajima, znaš i sama kakav je. 

Gledaš se u ogledalo. Sreća tvoja što si tako mlada. Mladi su lijepi, a mladost, ona sve podnosi, pa će tako i ova tvoja podnijeti sve što mora. A nakupilo se…

Tako si rano ustala da se nisi stigla ni srediti za posao. Pripremaš šminku, namještaš frizuru. Prištiće na bradi i čelu prekrivaš tekućim puderom. Manje je više, pomisliš, dok na umorno lice nanosiš tek malo rumenila i maskaru. Nervozna si, ali još ne znaš točno zašto…

Pitaš se…

Pitaš se, je li to normalno, ovaj osjećaj koji imaš kada ste nasamo u uredu? Pomisliš da si možda ti u pitanju, da možda jednostavno ne razumiješ kako stvari u poslovnom svijetu funkcioniraju. Otkud bi i znala, ovo ti je prvi takav posao u životu! 

Novi dan, nove pobjede, pomisliš. 

Ohrabruješ se i tješiš, ali ne slaviš još, oprezna si. 

Znaš jako dobro da razlog tvojoj nervozi i bolovima u želucu nije to što ustaješ prije šest, kao ni beskonačno duga vožnja prigradskom linijom, ili pak predugo čekanje busa na kiši.

Tvoje stanje nema veze ni s vremenskom prognozom ni s hirovitošću dnevnog horoskopa. Nešto drugo je tu posrijedi, ne pravi se da ne znaš.

Budi hrabra i prvo sebi samoj sve priznaj.

Na kraju krajeva, istina zna imati ljekovita svojstva, a često djeluje i kao detoks – oslobađajuće. Samo, dok ju hrabri dosta dobro podnose, za ostale ona zna biti neprobavljiva. 

Otpij gutljaj istine, 

usudi se, probaj,

možda ti se svidi.

U-zdravlje!

Gutljaj istine. Manje je više.

Dok je u uredu toplo i mirno, napolju je prolom oblaka. Nije ni čudo da si na posao došla sva mokra i promrzla.

Nebo je jutros, naime, iz čista mira doživjelo živčani slom. Kroz prozor vlaka mogla si jasno vidjeti u kakvom psiho-fizičkom stanju se ono trenutno nalazi, ali umjesto da se pripremiš na oluju koja se vani sprema, ti si sklopila oči i odlučila praviti se da spavaš. 

Ili možda misliš, da ako neki problem dovoljno dugo uspješno ignoriraš, problema zapravo nema? Mladosti, o mladosti! 

Dok je vlak 

neometano klizio tračnicama, 

kišu si pitala 

zašto lije 

iz tvojih vedrih očiju 

bez oblaka i mraka. 

Dok si izlazila iz vlaka, učinilo ti se da se utapaš u moru ljudi. Disala si teško kao da roniš na dah. Semafor. Zeleno svjetlo. Pješački prijelaz. Bus. Ulaziš. Izlaziš. Svakog jutra ista procedura, samo, dokad tako? Pojačavaš grijanje u uredu i naslanjaš se na radijator. 

Vjetar je naglas mrmljao, i to te strašno ljutilo, jer si osjećala da ti nešto pokušava reći, ali kad si ga pitala što, on je uporno šutio.

Sve češće vodiš intimne razgovore s vremenskim nepogodama, povjeravaš se nebeskim tijelima i vjeruješ u skrivene poruke njihove zvjezdane konstelacije. Prepuštaš se rezignaciji i očaju. Možda je vrijeme za reset

Otpij gutljaj istine, 

usudi se, probaj, 

možda ti se svidi.

U-zdravlje!

Vjetar vije, kiša lije, slomiti te neće.

On samo što nije stigao. Provjeri još jednom kuhinju, znaš kakav je po tom pitanju. I ne zaboravi navlažiti spužvicu za suđe, obavezno je nakapaj deterdžentom. Molim te, ne zaboravi spužvicu. Prethodna tajnica je znala takve stvari…

Umjesto suočavanja s istinom odabrala si strah, poslušnost. Sada drhti. I bavi se njegovom spužvicom. Najbitnije je da je uvijek dovoljno vlažna.

Čuješ kako te zove iz svog ureda. Ustaješ. Uzimaš mapu u koju si složila prethodno pripremljene ugovore, račune, kalkulacije, prijevode. Požuri, on ne voli čekati. Kucaš. Ulaziš. Smiješak. Rukom namještaš bijelu vunenu dolčevitu koja te nezgodno grebe po vratu.

U pretjerano urednoj prostoriji temperatura je mnogo viša nego u ostatku ureda zato što on uporno pojačava grijanje. U tim godinama cirkulacija zna biti problem, pomisliš, tražeći ponovno opravdanje za njegovo ponašanje.

Nesvjesno potežeš gornji dio dolčevite kako bi vrat makar na trenutak oslobodila neugodnog osjećaja stopostotne vune na koži. 

Vruće ti je, znojiš se, ali prsti su ti i dalje ledeni.

Pogled lako klizne…

On te gleda. Ogromni okviri starinskih naočala gotovo potpuno prekrivaju njegovo debelo, oznojeno lice. Dječački rumeni, okrugli obrazi nepristojno proviruju ispod masivnih okvira sjajeći se poput dva ispolirana uskršnja jaja.

U sredini te zadrigle facijalne kompozicije pomalo nesretno strši kratak ali dosta širok nos. Dlakav, naboran i prekriven dubokim porama, djeluje nekako jadno i otužno. Svoju slučajnu ali jasno falusnu simboliku, izgleda, dosta teško podnosi… 

Dok vragolasto žmirka sitnim, zmijskim očima te nezadovoljno frkće visoko uzdignutim dišnim organom, njegov mesnati podbradak razdragano se ljulja, povremeno dobacujući čak do ogromnih, dlakavih ušiju.

Ove uznemirujuće prizore dodatno pogoršava uzbuđen cerek koji brže i spretnije od Marine Abramović prolazi kroz zidove.  Što li sad hoće? 

Marina Abramović prolazi kroz zidove

Lutajući pogled samo se kratko zadrži u tvome, a onda namjerno sklizne malo niže, pa niže, još niže… Tek tada se sjetiš da ti u toj dolčeviti grudi izgledaju bujnije. Zašto si je uopće obukla, ako ti je neugodno? Ili ti je možda neugodno zato što ti tako dobro stoji? Misliš li i dalje da je problem u tebi? Opusti se malo, napeta si.

Sve ono što ne želiš znati, odavno predosjećaš.

Ipak, spremna si još malo vjerovati u bajke. Mašnica se još uvijek ponosno vijori u tvojoj kosi. Možda je više ne vidiš, ali ona je tu. I zato je za tebe svijet i dalje divno mjesto, ljudi su dobri, pošteni, plemeniti… Princ će sigurno doći i spasiti te tik pred sretan završetak. 

Samo čekaj, čekaj svog Godota.

Misliš, on je ipak čovjek u godinama. Misliš, nema šanse da bi nešto pokušao. Misliš, kćer bi mu mogla biti. Zaboravljaš, međutim, da to nisi. 

Djevojčice se nerado odriču svojih omiljenih bajki, ali kad-tad sve ih ipak prerastu. Pazi samo da ne zakasniš. Što duže čekaš, bolnije je. 

Zaboravi na Godota, pusti priče. Tko još vjeruje u bajke?

Hoće mapu. Prilaziš i odlažeš je na njegov radni stol, ali sada zahtjeva da ideš okolo, s desne strane, kako bi mu bila bliže. Nije ti jasno zašto, ali radiš kako ti kaže, on ti je ipak šef.

Radni stol od punog drva boje mahagonija više ne stoji između vas dvoje. Toliko si mu blizu da ti snažan miris starinskog after shave-a odjednom izaziva mučninu. Imaš osjećaj da bi svakog trena mogla povraćati. 

Masnim, debelim prstima klizi po papiru i nervozno okreće stranice. Saginješ se da bolje vidiš. Pokaži malo poštovanja, djevojčice, ja te plaćam, a plaću treba zaslužiti, jel’ tako? Vidiš ovo ovdje? To opet nije dobro. Kao ni ovo, ni ovo, ni ovo. Slobodno priđi bliže, pa šta je, nije valjda da se bojiš, ha ha! Neću ti ništa. Cerek. 

Misliš, za sve je kriva tvoja nesposobnost.

Da si na vrijeme shvatila kakvu kavu najviše voli, kako treba složiti mapu s ugovorima, koji font mu najbolje odgovara, i veličina, i razmak i margina, i da si barem naučila da spužvica uvijek, ali baš uvijek, mora biti vlažna i natopljena deterdžentom, sve bi bilo drugačije!

Misliš, pojma nemaš o tim stvarima, i stalno radiš glupe, preglupe greške! 

I onda se čudiš kad te malo udari po stražnjici, ma hajde! 

Pamti pa vrati.

Vidi ti nju, kako se uobrazila pa se duri! Misliš, nije to ništa, bila je to samo šala. Vi mlade cure danas, ni za što niste, ha ha! Vidi se da ti nigdje nisi radila, da nemaš iskustva. Zelena si, mala, zelena! Ajde, uzmi sada lijepo ovu mapu i sredi kaos koji si napravila, a kad završiš, vrati se da pogledam jesi li se popravila, ha ha!

cerek. cerek. cerek.

alarm se pali

crvena uzbuna odzvanja u ušima

automatsko odbrojavanje do brisanja sadržaja započinje za 10, 9, 8,…

reset! reset! reset! 

To je obično trenutak kada se u vučici s pogledom plahe srne budi njena boginja ratnica.

Dok Artemida u pratnji duhovne Vučice patrolira nutarnjom divljinom beskrajnih lovišta na kojima hirovita Psiha mirno pase i preživa, janjeće-srneći hibrid vodi bitke s emocijama i opasnostima koje prijete izvana. 

Ne ljuti Artemidu

Kada emocije poput paralizirajućeg straha, srama, slabosti ili bespomoćnosti ne bi mogle doživjeti očima plahe srne ili na koži umiljatog janjeta, boginje ratnice nikada ne bi imale priliku iskusiti osjećaje i stanja poznata ostatku ženske vrste.

Ovako one uče, stječu iskustvo, stvaraju, mijenjaju sebe i svoj svijet.

Ali kada se janje-srna nađe u opasnosti, onda se boginje ratnice pobrinu za svoju štićenicu, koja im, uzgred budi rečeno, nosi glavu na ramenu

Tako se blagost i divljina susreću pod mekom kožom i u toplom pogledu janjeće-srnećeg hibrida, međusobno se nadopunjujući i oplemenjujući. One su davno izgubljene sestre, ujedinjene na prostoru pripitomljene nutarnje divljine… 

A predatori vrebaju. 

Tu se krije divlja zvijer

Srećom, boginja ratnica ne ustručava se upotrijebiti silu kako bi nemilosrdno kaznila predatora, štoviše, ona to smatra svojom svetom dužnošću.

Pravda je, na kraju krajeva, često nemilosrdna i bezosjećajna. Zato boginje ratnice nemaju problem ni s konvencijama, običajima, političkom korektnošću, normama, očekivanjima, bontonom ili finim manirama. Odane su jedino svojoj divljoj prirodi i njenim surovim zakonima. 

Nemilosrdne i neprilagođene, ali zato slobodne! 

S mapom u rukama izlaziš iz njegova ureda. Bijesna si. Mogla bi se kontrolirati i dan još jednom mirno privesti kraju, bez pobune, bez borbe, ali ne pada ti na pamet da to učiniš!

Vrijeme je za napad. 

Vrijeme je i za suze, ali ovoga puta plakat će netko drugi umjesto tebe. 

Osvrćeš se oko sebe, tražiš bejzbol palicu ili barem neki deblji štap. Mogla bi se poslužiti kablom i jednostavno ga udaviti njime, ali to ti se ipak učini malo pretjeranim. 

Gdje mi je ona bejzbol palica?

Odlaziš u kuhinju. U glavi ti snažno pulsira. Ne čuješ ništa osim ritma svojih koraka i ubrzanih otkucaja srca. Na tren ti se čak učini da negdje u daljini svira pompezni borbeni marš, što odmah shvatiš kao potvrdu ili ohrabrenje. 

Krv ti navre u lice – obraze u trenu osipa užarenim rumenilom, a oči zapali užeglim bijesom!

Dah ti je isprekidan i kratak, vreo.

Ruke teške, snažne.

Koraci meki, tihi. 

Prostorijom se krećeš lako poput srne, oprezno poput gladne vučice. 

Dok pogledom tražiš odgovarajuće hladno oružje, slučajno ugledaš spužvicu. Uzimaš je pa je zatim obilato natapaš vodom i deterdžentom. Voda iz spužvice cijedi ti se niz laktove, po cipelama, podu. 

Zašto, zaboga, nigdje nema neku palicu!? 

Osjećaš kako se u tebi bijes polako pretvara u želju za osvetom. Prvo nastupa bijes, a onda se rađa osvetnički poriv! Tim redoslijedom oslobađaš se iz janjeće kože. Dok iz kuhinje prelaziš u hodnik, želja za osvetom postupno se prerasta u želju za pravdom

Jer, što je zločin bez kazne? 

Zločin i kazna

Ugledaš metalni stalak za kišobrane, masivan i težak. Prazniš ga i podižeš. Otvaraš vrata njegova ureda. Ne, ne kucaš, naravno da ne kucaš. Ulaziš.

Kad podigne pogled, dočekuješ ga posve mirna. Neko vrijeme stojiš tako sa spužvicom što se cijedi i stalkom za kišobrane.

Čekaš da njegov bijes preraste u skriveni strah pa zatim u nijemu nemoć. A onda mu prilaziš. Polako, gotovo nečujno, poput srne, ili gladne vučice. Gledaš ga ravno u oči. Pogled ti je leden, bezizražajan. U njemu se ne može iščitati ništa, sem možda latentnog gađenja.

Prazan eho bezdana, kojeg za sobom ostavljaju tvoje neizgovorene prijetnje, u ušima mu odzvanjaju kao bešumni rekvijem za buduće mrtvace. 

Rekvijem za buduće mrtvace

Prilaziš mu sasvim blizu, baš kako voli.

Spužvicu podigneš točno iznad njegove glave i lagano cijediš. Činiš to mirno i bez žurbe, ali s nekim osobitim uživanjem.

Sapunica u mlazovima tiho kaplje niz debelu, sijedu glavu. Rijeke sklizave lužnate tekućine izviru iz središta proćelavog tjemena, a zatim se, nakon kratkog zapjenjenog toka, lijeno ulijevaju u dlakavu deltu leđnih lopatica, odakle mirno otječu dalje, niz pognutu, drhtavu kičmu. 

Ocijeđenu ali vlažnu spužvicu bacaš mu u krilo, pa stalkom za kišobrane udariš jednom po tastaturi.

Slova abecede ekstatično lete na sve strane i čini se da zaista uživaju u ovoj dinamičnoj igri. Tras! Tras! Tras! 

On smireno urla, tiho viče, rječito zamuckuje, ali ne obazireš se više na njega. Što se tebe osobno tiče, on je svoje već rekao. 

Kad završiš s tastaturom, prelaziš na ekran. Nakon samo jednog preciznog zamaha stalkom, ekran pada ničice pred snagom tvoje palice, ali još nije slomljen. Zato udaraš još jednom, i još jednom i još…

Ispuštaš stalak pa šutke odlaziš, gotovo nečujno, poput srne, ili site vučice. 

Na vratima se kratko osvrneš i kažeš – Nadam se da je sada dovoljno vlažna

Sretan kraj najbolji je kraj

Leave a Comment