Dnevnik superžene vol. 13 Jutro je potresnije od večeri

Jutarnja

Točno u 7.26 sati njen vlak polazi s perona 2. 

Uskom biciklističkom stazom trči ususret izlazećem suncu, za sobom ostavljajući grad koji sramežljivo proviruje u daljini.

Ljudi koji kasne definitivno ne bi trebali nositi visoke pete, pomisli, joggirajući nespretno u elegantnim čizmicama.

Jutro je vedro, ali vrlo svježe.

Hladan vjetar ledi joj tople obraze, a vreli dah miriše na jutarnju kavu i kalodont. Debelu vunenu traku za kosu ledenim prstima nestrpljivo povlači niže, tik do obrva, kako bi joj grijala sinuse. Opsjednuta je svojim sinusima. 

Ubrzanim, nesigurnim korakom približava se gradilištu.

Radnici su od ljeta svakoga dana tu. Neke prepoznaje po hodu, druge po glasu. Samo im lica gotovo nikada ne vidi.

Dok u velikoj žurbi pored njih prolazi, zaobilazeći omanje kaljuže blata i njihova nepropisno parkirana pick-up vozila, automatski podižu glave, indiskretno provirujući ispod nakrivljenih šljemova boje prezrelog limuna. 

Gipki vratovi mehanički okreću radničke glave, koje pak, blago naherene u stranu, gradilištem prosipaju slučajne poglede-lutalice.

Krajičkom oka ulovi jedan takav pogled, znatiželjan a odsutan u isto vrijeme. 

Njihove kretnje usporene su i odmjerene, koraci teški, tromi, ali usklađeni. Svoj ritualni ples radnici izvode posve hladno i distancirano kao pravi profesionalci.  

Da nisu glumci, možda? Ta joj misao, suluda koliko i neodoljiva, izmami odmah širok osmijeh na licu.

A osmijeh kao osmijeh, nigdje nema mira! Pobjegne s usana boje višnje i završi baš u jednom od onih zalutalih pogleda s početka priče.

Slučajnost? Slučajnost!

Mladi radnik, u čijem se pogledu njen osmijeh sakrio, pomalo se zbuni.

Njega je taj osmijeh, baš kao i nju taj pogled, zatekao posve nespremnim, zbog čega su se oboje zacrvenjeli.

Prošavši gradilište, skreće desno i nastavlja ka stanici. 

Prave dame ne trče na vlak. 

One se voze taksijem. 

Znaju to radnici.

Obično ne sluša glazbu dok ide na posao, ali danas je napravila iznimku. Na radiju svira „Lipa moja“ u nevjerojatnoj izvedbi Olivera Dragojevića.

Inače ne sluša ni Olivera Dragojevića, ali inače ne znači ništa.

Udišući ledeni zrak, koji se u njenom vrelom dahu gotovo trenutno pretvara u paru, primjećuje kako ju iznenada preplavljuje osjećaj nesvakidašnjeg zadovoljstva. 

„Lipa moja najlipša od sviju

Ponudi mi ljubav prid zoru

I pusti da se divim tvome tilu…”

Poželi odmah i samu sebe utkati u sitno tkanje ovog stiha, ali primijeti kako se približava metro. Ako ne stigne na njega, kasnit će na posao. Opet.

Oliver iz slušalica upravo doseže ekstazu koja se njenim tijelom počinje širiti poput groznice. Zadrhti. Jedva primjetno, ali ipak.

Vlak samo što nije stigao, posao čeka, a ona već gotovo kasni.

Mani se, Olivere, tih fora i fazona! Kakve ekstaze, kakve groznice, nemam sad vremena za to!

Samo odmahne glavom te nastavi u smjeru stanice. Ubrzava korak. Brže! Vjetar! Brže! Trčećim korakom. Brže!

I valjda baš u tom trenu nestašni plavi pramen kose zalijepi se za usne boje zrelog voća i poškaklja je po nosu, što je odmah strašno ozlovolji.

Napući stoga ljepljive usne, otpuhne tih nekoliko dosadnih zlatnih vlasi, frkne nosom, pa potrči ponovno iz sve snage. Brže! Vjetar! Brže! Trčećim korakom! Brže!

U tom trku, u tom letu

đavolji se prsti

sa prstom sudbine

nježno isprepletu!

Ono što je zatim uslijedilo, toliko je nevjerojatno da se opire zdravom razumu.

Bješe to, kako kažu, djelovanje više sile, katkad tako nemilosrdne prema našim planovima, nastojanjima i naivnim predodžbama… 

A sve je počelo sasvim bezazleno, s kamenčićem u cipeli.

Kad je primijetila uljeza, već je bilo kasno. Od tog trenutka nadalje stvari su se odvijale neslućenom brzinom. Sudbinski. Brže! Vjetar! Brže! Trčećim korakom! Brže!

Prvo krene šav na čarapi. Pojuri divlje uz nogu, prekine nit, raspara čarapu, pa latice čipke s cvjetnog uzorka prospe po goloj koži.

Vodoravne očice u trenu posvađa s horizontalnim, narušivši, jednom zauvijek, njihov krhki sklad.

A onda, umoran od svog nestašluka, zastane posred koljena i konačno se primiri.

Vidjevši sve to, podigne se iznenada suknja, željna i sama kakve-takve slobode! Uhvati zalet, zadrži dah pa poleti, lakomislenica jedna.

U nebeske visine nježno se vine, čak iznad koljena tako stigne! Više! Više! „Za let si, dušo stvorena…“ 

Međutim, katkad se prerano probudimo pa svoj san ni ne odsanjamo do kraja…

U visine vinuta, ali leta lišena

osta još dugo tako – izokrenuta.

Gruba se tkanina, u svojoj povrijeđenoj taštini, naposljetku izdajnički priljubi uz neprijateljski nastrojene butine i zarobi ih jednim čvrstim stiskom, a otkrivena koljena, gola i poražena, prepusti studeni.

Anarhiji konfekcijskih pobunjenika ne uspiju, nažalost, odoljeti ni drugi modni izdajnici. 

Već u sljedećem trenutku u znak protesta otpade gumb sa kaputa!

Sad, je li pao, ili se bacio, nismo uspjeli saznati. Pouzdano znamo samo ovo:

Kaput se naglo rastvori, a oba krila odmah kukavički kliznu ustranu, kao da se spremaju na bezuvjetnu predaju. 

Ponesen tom nesvakidašnjom euforijom, disidentima se priključi i dugi šal od krepa.

Nečujno se odmota, pojuri niz tanak vrat pa u smiješnom pokušaju bijega sklizne nespretno čak do struka, gdje ga u posljednjem trenu ona ulovi svojom drhtavom rukom. 

„Sjedi s mirom, a prođi se vraga, 

nit‘ ga goni nit‘ mu traži traga.“

Zebe je studen, nagriza bijes, ali sa svime time obračunat će se kasnije, u vlaku! Brže! Vjetar! Brže! Trčećim korakom! Brže!  

Desnom rukom pokušava napipati masku u džepu, lijevom pridržava obje strane podivljalog kaputa. Vjetar je šiba po licu i promrzlim rukama.

U slušalicama nježno svira instrumental.

Snažan kontrast glazbe i njenog trenutnog raspoloženja učini je samo još nestrpljivijom. Brže! Vjetar! Brže! Trčećim korakom! Brže!

Na stanici vlak već koči, čuje se neugodno škripanje kočnica. 

U trku preskakuje više stepenica od jednom. Težinu, poput balerine, spretno prebacuje na vrhove prstiju te prednji dio potkoljenica.

Prevalivši već gotovo cijeli put do vrha, osjeti kako joj se tijelom širi ugodna toplina zbog koje polako zaboravlja na šav na čarapi, gumb kaputa, vozni red…

Ponovno čuje Olivera, a njegov glas ponese je daleko, daleko, možda na jug…

Putnici su izašli iz vlaka. Novi već ulaze.

Od vagona dijeli je samo još jedan skok. No, preskočivši napokon i posljednje dvije stepenice, naglo zastaje. Mogla bi još stići, ali sada to više ne želi. 

Počinje duboko disati u pravilnom ritmu, nižući red uzdaha, red izdaha, red uzdaha… 

Preplavi je osjećaj potpunog zadovoljstva. 

Ništa više nije važno. Ni pretrpani vagon, ni crveno svjetlo što treperi. Steigen Sie nicht mehr ein! Der Zug fährt ab. Sve joj se to odjednom učini užasno zabavnim!

Vrata se konačno zatvaraju. Uzdah. Tišina. Trenutak predaje. Svršeno je. 

Stoji sama na praznom peronu i smije se na glas. Za dvije minute stiže sljedeći vlak. 

Podnevna

Čin I.

Prvo što je primijetila bilo je blago podrhtavanje tla. Stajala je u redu za blagajnu, a u ruci je držala stvarno lijep komad odojka, ujedno i posljednji u dnevnoj konzumovoj ponudi.

Danima obilazi supermarkete u potrazi za kvalitetnim svježim mesom za Novu godinu, ali ponuda je posvuda prilično loša. Danas je, međutim, imala sreće. 

Iz tih radosnih misli trgnuo ju je, kao što rekoh, delirični ples keramičkih pločica pod njenim nogama. 

Da je, kojim slučajem u tom trenutku bila na drogama, pomislila bi zasigurno da je u deliriju ona, a ne pločice. Ovako, ostala je pomalo zatečena.

Pokuša, međutim, odagnati negativne misli i koncentrirati se na ono bitno – uspješnu nabavku.

Na kraju krajeva, ona je tu samo zbog odojka. 

Aktivnu kontemplaciju u redu za blagajnu prekinula je iznenadna promjena ritma.

Čin II.

Ubrzo je shvatila da je uvodni dio koreografije završen. Sada kreće glavni dio. Odojka je, za svaki slučaj, malo jače uhvatila objema rukama, privivši ga čvrsto na grudi.  

Odjednom, sve oko nje treslo se i drhtalo. Prizor je bio vrlo potresan!

Podigne pogled i osvrne se kratko po trgovini. Učini joj se da je nehotice postala sudionicom uvrnutog plesnog natjecanja na kojem plesači od krvi i mesa nepomično stoje dok scenografija pomahnitalo izvodi svoju plesnu točku. 

Krovne lampe ljuljale su se, divlje zamahujući u svim smjerovima, dok je krov tiho stenjao pod njihovom težinom, povremeno ispuštajući grdne krike. 

Dolje, na plesnom podiju, stotine zgrčenih ruku, nogu, kralježnica, vratova te razjapljenih vilica stajalo je kao u nekom transu, posve nesposobno da prate slobodan ritam rasplesanog interijera. 

Grč-flash mob u redu za blagajnu kao uvod u najluđu noć u godini. 

Kaj sve danas neće smislit’!

Kada su, uz zvuke triangla, cimbala i bubnja, s polica počeli padati dobro raspoloženi šareni artikli, plesači od krvi i mesa mahom su odustajali od transičnog plesa, čiji je ritam postajao sve bržim i jačim. Bam! Brže! Bam! Jače!

Mišići su se stegli, kralježnice naglo uspravile, vratovi, ruke i noge odjednom pokrenuli. Natjecanje je službeno završeno. Pobijedila je plesna skupina građevinskog materijala i metalnih konstrukcija s točkom Shake it

Svima ostalima, više sreće drugi put! A sada, paljba!

Prepuna kolica koja su kupci do prije samo par trenutaka strpljivo gurali pred sobom, razletjela su se na sve strane. Crvene potrošačke košarice udaraju o pod jedna za drugom. Namirnice lete zrakom. Paprika, paradajz, svježe mlijeko, jaja, zelena salata i zagorski mlinci leže razbacani po svuda. Bam! Brže! Bam! Jače!

Dok masa kreće prema izlazu, ona svoj komad mesa i dalje čvrsto stišće. 

Situacija na plesom podiju ubrzano se mijenja. Morat će razmisliti o svojim opcijama, ali u jedno je sigurna – od odojka se ne odvaja! Pa nije blesava da tek tak‘ ostavi ovak‘ lijep komad!

Keramičke pločice živo joj poigravaju pod nogama. Vražje pločice!

Kada su najzad i same police počele padati, rušeći sve pred sobom, trgovina se u trenu ispraznila.

Jedino ona stoji u redu za blagajnu i oklijeva. Vika. Cika. Strka. Bum. Tres. Bam.

Postalo je preglasno za razmišljanje. Kada bi samo mogla platiti pa da krene polako. 

Ali, za kasom više nije nikoga bilo. 

Ostala je sama nasred prazne trgovine, još jednom bolno suočena s prečestim gubitkom ritma u sve nesigurnijim nogama (vremenima?). 

Jen‘-dva-tri, jen‘-dva-tri! 

Brže. Jače.

Bam. Tres. Bam.

Uhvati ritam!

U sljedećem trenutku svijest je izda, a olovno teška stopala odvoje se nekako od uzdrhtalog tla, pa je sama ponesu prema najbližem izlazu. Dalje! Dalje!

Što dalje od straha i apokaliptične plesne točke Majčice Zemlje, koja je, kako se ispostavilo, nekome majka, a nekome ipak maćeha.

Čin III.

Stoji na parkiralištu pred Konzumom. Oko nje mnoštvo ljudi, plesač do plesača. Uhvati ritam! 

„Ne govori ništa, prepusti se, uhvati ritam

Zažmiri i zaželi cijeli svijet, uhvati ritam

Sanjaš o lijepim stvarima

Zar ne znaš da su one u nama?“

Zbunjena je. Zna gdje se nalazi, ali ne zna kako je tamo stigla. Sjeća se, međutim, da je došla autom pa ga odmah potraži po parkiralištu.

Ugledavši napokon svoj auto, odlučno krene ka njemu. U trenutku kad pokuša otključati vrata, primijeti lijep komad odojka u svojim rukama. Uhvati je nervoza. 

Što radi ovdje s tim odojkom? 

Otvara vrata i sjeda na vozačevo mjesto. Odojkom će se morati baviti kasnije. Polaže ga na suvozačevo mjesto i namješta pojas. 

Pali auto, ubacuje u rikverc. Auto joj se gasi jer je s automatika nedugo prešla na brzinca. Blamaža. Stavlja u ler. Ponovno ga pali. Ponovno joj se gasi. Postupak ponavlja više puta.

Za to vrijeme odojak strpljivo čeka na suvozačevom mjestu, čini se da razumije ozbiljnost situacije.

Stavlja u prvu i kreće. Bježi s mjesta zločina. Što dalje odavde. Na kraj svijeta, ako treba! 

Samo, bijeg nije moguć…

Uskoro će Nova godina. Mora kući, čekaju je. Rekla je da neće dugo, a opet se zadržala. A i odojak ne smije dugo stajati, mogao bi se pokvariti, šteta bi bila da sada nakon svega…

Dobro je da je našla tako lijep komad mesa, baš je imala sreće danas.

Večernja

10,9,8,7,6,5,4,3,2-1! Sretna, sretna Nova! Cmok-cmok! Hura! Jupi! 2021-a bit će bajna! Osjećam to, ma ja to znam, zna-am! Ono, već od prvog trenutka to se sasvim jasno vidi!

Koji dobar feeling, čovječe! A najbitniji je baš taj feeling, ono, kad jednostavno znaš, ku‘iš?

Izljubili su se i izgrlili pošteno, popili šampanjac do kraja i potrošili sve prskalice. Stisnuti po vlastitim balkonima i terasama, u glasnom skandiranju i pljeskanju, pridružili su im se mnogobrojni stanari okolnih zgrada.

Bilo je dirljivo, lijepo, snažno. Ali, postalo je hladno, prehladno da goli i bosi ostanu vani te kroz gustu maglu nastave gledati u blistavu budućnost, koja im se, uz vatromet i petarde, osmjehuje iz daljine.

Cerek za dernek! Opla!

Crv sumnje

kopka

rovari

ma, mast mi vadi

majkumu heretičnu!

Da li se magla namjerno spustila, samo kako bi novim velom tajni prekrila pravo lice 2021-e?

I je li to, što se kroz maglu nazire, zaista sjajna budućnost, ili tek prolazni sjaj jeftinog vatrometa iz supermarketa? 

Promrzli ali zadovoljni stali su u stan unositi poluprazne čaše šampanjca, upaljač, ostatke prskalica te ostalu novogodišnju skalameriju, a onda su, uz tradicionalno loš novogodišnji tv- program polako praznili preostale boce alkohola, kupljenog specijalno baš za ovu prigodu.

Oko 2 sata iza ponoći djecu su napokon stavili na spavanje pa pustili seriju na tv-u koja im je trebala poslužiti samo kao lagani intermezzo.

Noć je još mlada, a mladi smo i mi!

On je gotovo trenutno utonuo u san, pretvorivši tako intermezzo u ne baš spektakularni finale.  Ona se još borila, mada se nije mogla sjetiti za što točno. 

Pravi borci ne biraju bitke, 

bitke biraju njih.

?

U stanu preko put vremešna gospođa neumorno cupka, prebacujući težinu nespretno s noge na nogu i slijedeći neke samo njoj poznate korake.

Pa neće valjda u krevet prije babe koja je još od drugog svjetskog rata u zasluženoj penziji, toliko ponosa ima, pomisli više razočarano nego ljubomorno!

Neka legnu lijepo prvo penzioneri, onda ćemo mi mladi, zaključi kratko.

Vrijeme odmiče, serija nimalo ne oduševljava, muž pored nje zadovoljno hrče, a vremešna gospođa preko puta planira, valjda, o isti trošak dočekati i sljedeću Novu godinu. Halo, baba, fajrunt!

A i ti penzioneri danas, stvarno nemaju mjere… No, iščekujući penzionerski fajrunt, potpuno se razbudi.

Nastavi li ovako, do zore neće uspjeti zaspati. 

Bila je u pravu. Okretala se po krevetu, namještala jastuk, pokušavala se uspavati, ali bezuspješno. Ništa nije pomoglo, bila je budna poput sove. 

Visoko na nebu

mjesec žut 

ljut

ut

t

U glavi su joj se rojile razne misli, neke za javnost, neke – ne.

Odmicali su nebrojeni sati, a bile su to možda tek beskrajno duge minute, tko bi ga znao…

Palo joj je na pamet da ni ove godine nije donijela novogodišnju odluku.

Ali, kako išta planirati u svijetu u kojem su zagrljaji i poljupci odavno ilegalni?

Ne, nema nikakvih velikih planova, želja  niti odluka. Nada se samo maratonskoj izdržljivosti…

Shvatila je u tom trenutku da je možda jedino želje da nečega bude željna – ostala željna.  A onda je usnula. 

U snu je vidjela sebe kako leži na plaži, samo što to nije bila plaža, već Glavni željeznički kolodvor u Zagrebu.

Čavrljajući i upijajući toplinu ljetnog sunca, pogleda nehotično svoja stopala te shvati da je zabunom uzela tuđe natikače koje su, doduše, mnogo ljepše i skuplje od njenih, ali neudobne.

Baci još jedan pogled na njih, ali sada su joj stopala prljava, natečena i bolna.

Mogla bi ih zadržati, samo, što time dobiva, osim natečenih stopala i osjećaja da je život provela u tuđim natikačama? Ne, hitno ih mora vratiti i pronaći svoje stare natikače.

No, njih, kao ni vlasnice novih, više nigdje nije bilo.

Kako sada dalje, bosa? Bosa.

Put pod noge. A na putu, opet i opet – kamenčić.

Kad se ujutro probudila, mogla se s prilično velikom točnošću sjetiti svake pojedinosti tog blesavog sna, ali nikako nije uspijevala odgonetnuti njegovo značenje.

Vrijeme će pokazati… Ili neće. Kakogod.

Ujutro su se oboje rano probudili i nasmiješili jedno drugom. U sobi, koja je mirisala na njih, bilo je tiho i toplo.

A preostale želje 

večeri vrele

ispunit će

jutro

Sunce ponovno lijeno izranja iznad plavičastog horizonta. Ponudi mi ljubav prid zoru…

Leave a Comment