Dnevnik superžene vol. 12 Profesorski breaking bad

DIO I.

PSIHOLOŠKA ZIMNICA

Prošlost je lakše konzervirati, nego konzumirati

Misli mi se kisele

u glavi

poput krastavaca

u tegli.

Snimit ću film i bit će apsolutno sjajan, pomisli oduševljeno superžena, dok pod blijedom svjetlošću stropne lampe riba kadu u kupaonici.

Trenutak čistog nadahnuća pojavio se posve spontano, negdje između odstranjivanja tvrdokornog kamenca sa slavine i tuša te prvih znakova reume u bolnom zglobu desne ruke. 

Unatoč pulsirajućoj boli u šaci, svakim je novim pokretom spužvice sve lakše postizala dvostruki efekt – izribana kada caklila se novim sjajem koji je snažno mirisao na sodu bikarbonu i alkoholni ocat, a blistava predodžba o uvodnoj sceni za njen prvi film, rođena u štetnom isparavanju 400 ml octa pomiješanog s litrom mlake vode, već joj se živo odigravala pred očima koje su je počinjale svrbjeti i peći. 

Eventualni gubitak vida ili mogući respiratorni problemi mala su cijena koju je superžena spremna platiti za umjetnost.

Čim je sredila kupaonicu i wc, bacila se na poliranje ideje za svoj budući film. Radnja, likovi, vrijeme, mjesto, poanta filma?

Osjećala je kako sa sve jačom glavoboljom zbog kemijskih isparavanja raste i njeno stvaralačko uzbuđenje.

Reaktor kreativne energije eksplodirao je toga sudbonosnog jutra u  trenutku dok je, nagnuta nad kadu, čistila odvod.

Superžena je napinjala svoje moždane stanice ojačane fisijom i fuzijom, kako bi u najkraćem mogućem roku došla do ideje koja će je planetarno proslaviti.

I zaista, ploveći smrdljivom močvarom davno proživljenih iskustava, napokon je pronašla inspiraciju za priču.

Dok neki ljudi u ormarima čuvaju kosture, superžena u njima drži usahle uspomene.

Na dnu jednog takvog starog ormara, gdje ih od moljaca i druge gamadi čuva lavanda u mirisnim vrećicama, njena davno potisnuta sjećanja leže i čekaju da ih se netko opet sjeti.

Sjećanja iz naftalina

za potrebe filma.

And action!

Slatkasti miris prijateljski nastrojenog zaborava njena je sjećanja s vremenom trajno oslobodio vlage i plijesni, pretvarajući ih tako u dobar marketinški proizvod; dirljivu priču o mafijaškom obračunu, poznatiju pod nazivom „Profesorski breaking bad“.

Čista kontraverza. 

Priča koju želi ispričati već joj dugo spava pod kožom. 

Nalik je svrabu ili pak laganoj alergijskoj reakciji koja se povremeno javlja i uvijek sama od sebe prolazi.

Njena potkožna priča, inače neobično tiha te vješto skrivena u finim slojevima epiderme, katkad se oprezno izmigolji iz gustog spleta živaca pa, ponesena općom euforijom užurbanog krvotoka, bezbrižno potrči za razigranim trncima i crvenim krvnim zrncima, kao da nekom tjera inat…

Priča je to što raste u njoj poput žilave biljke s dubokim korijenjem koja ne traži mnogo svjetlosti, vode ni ljubavi.

DIO II.

TRILER

Kojeg je žanra naša prošlost?

Kada je superžena bila blagoslovljena mogućnošću napredovanja na institutu na kojem je tada radila, nije mogla ni slutiti kako će joj za opstanak na novoj funkciji biti potreban i mafijaški alter ego. 

Opasne namjere. 

Shvativši ubrzo da su joj povjerena čak četiri „problematična“ razreda, razmisli kratko o svojim opcijama te zaključi kako je mafijaški obračun daleko najelegantnije rješenje. 

Ako ih ne možeš promijeniti, pobijedi ih.

Od tog trenutka sve je bilo lakše.

Suočena s novim zadatkom, razvila je jednostavnu, ali izuzetno učinkovitu strategiju: opservacija, lokalizacija, neutralizacija.

A za promatranje bili su mnogi…

Šezdesetogodišnja konobarica koja penziju ne želi dočekati za šankom neke smrdljive birtije, djeca vojnici iz Afrike, nepismeni pjesnik iz Perua, čečenski otmičari, trgovci oružjem i dileri koji su donedavno vladali gradom, točnije, dok im posao nisu pokvarile afganistanske pridošlice s kojima su sada i službeno u ratu, mlade udavače raznih profila i preferencija, hobby-prostitutke, starosjedioci sa suicidalnim i sadističkim aspiracijama, blistavi ex-yu primjerci u skupim tenisicama i tijesnim trenirkama, s ‘kajlom’ oko vrata te obligatornom crnom torbicom preko ramena, vječni adolescenti sa sindromom pubertirajućeg Petra Pana, izgubljeni dječaci, mrzovoljne barabe…

A voljela ih je sve, dobro, skoro sve. To samo učitelji znaju.

Scena 1.

Superžena ulazi u razred i zatvara vrata učionice za sobom, ostajući ponovno kronično neprimijećena od većine. Njena nevidljivost postaje akutna i prerasta postupno u ozbiljan problem.

Superžena stavljena je na „ignore“.

Ovo znači rat, pomisli.

Samo, ne vodi superžena muške ratove; glasne, prljave, krvave, s previše vizualnih i audio efekata, a premalo rezultata.

Ne, njeni ratovi pravi su ženski; tihi, ali razorni poput radijacije. 

U razredu vlada žamor koji brzo prerasta u buku. Nekolicina učenika iz prvih redova, ugodno zavaljenih i s nogama na stolu, glasno sluša muziku. Grupica momaka iz zadnjeg reda lagano se nagurava i nadvikuje, dok ostatak mirno sjedi, zureći u prazno i čekajući, valjda, da se napokon nešto desi. 

A superžena će se rado pobrinuti za to da im dan učini zanimljivim. 

Kad ih ne možeš nadglasati, nadtišaj ih. Efekt je isti, samo je uloženi trud manji. 

Uživljena, dakle, u svoju novu ulogu, superžena neočekivano ustaje i naslanja se na svoj stol, lica okrenuta prema razredu. Ne govori ništa, samo bezizražajno gleda u neku zamišljenu, udaljenu točku. Vrijeme prolazi, a ona ostaje nepomična. Hladnim pogledom naizgled nezainteresirano pješači po njihovim smrknutim i zabrinutim licima. 

Njena mirnoća ledi uzavrelu atmosferu u razredu. 

(Scena 1 totalno je u „Frozen“ fazonu).

Buka se postupno stišava. Uskoro svi sjede na svojim mjestima i zaprepašteno je promatraju. Za većinu situacija postaje nepodnošljiva. Dio razreda počinje se vrpoljiti na mjestu. Sat otkucava bezbrojne sekunde. Poneki učenici pokušavaju uspostaviti komunikaciju s nijemom profesoricom, ali im to ne polazi za rukom. Nervoza u razredu raste i učenici se osjećaju pomalo izgubljenima. Nitko ne razumije što se upravo događa. 

Rez. Rez. Rez!

Zamjena uloga dovela je do svojevrsne krize, a superžena je naučila važnu lekciju: neočekivani obrat djeluje kao odlično sredstvo za smirenje.

Zadovoljna postignutim, pomisli kratko na Elfride Jelinek i predstavu koju je davno gledala, vjerojatno jednako zbunjena kao njeni učenici sada. Hvala, Elfride.

Nijema, gluha i nepomična osluškuje tihe otkucaje sata.

Šutnja je zlato.

Scena 2.

Večernja škola nakon velike pauze u podne. Većina učenika vraća se u svoje razrede.

Dvoje zanesenjaka snifanjem sjedi u klupi do zida i zabavlja se neobaveznim renoviranjem školskog inventara. U ruci drže po kist koji ležerno umaču u ljepilo te njime nadahnuto pune štekdoze. 

Mladi ljudi danas tako su kreativni!

Nešto kasnije ulazi skupina glasnih momaka. Jedan od njih, onaj sa sunčanim naočalama, drži bocu Corone u ruci i puši cigaretu. Sjeda na svoje mjesto, podiže obje noge na stol, ispuhuje dim cigarete te u oblaku bjeličastog dima otpija gutljaj piva. Na licu mu blista širok osmijeh ispunjen osjećajem zadovoljstva i nadmoći. 

U tom samozadovoljnom cereku kao ni u dojmu umišljene veličine, koji ostavlja na superženu, ona ne pronalazi baš mnogo naslade, stoga non šalantno ustaje i prilazi mu.

Pogleda ga kratko, a onda mu uz ironičan osmijeh uzima cigaretu iz ruke. Usporenim pokretom cigaretu gasi o vrh njegove snježno bijele tenisice poznate marke.

Šah mat.

Kad je shvatio da je ostao trag gašenja na novim tenisicama, ponio ga je neki bijes pa je na kraju završio kod ravnatelja, a ovaj ga je pak zbog izravnih prijetnji i agresivnog ponašanja izbacio iz škole.

Kad prije?….

Scena 3.

Direktorov ured.

Nekolicina učenika sjedi nasuprot direktoru, superžena je na čelu stola.

Incident koji ih je ovoga puta doveo do „najviše instance“ povezan je s nastavnim planom i programom kojim superžena krajnje nepromišljeno promovira ljudske slobode, ali i njenim pretjerano naglašenim stilom odijevanja, te osebujnim i za ženu suviše direktnim nastupom, čime utjelovljuje pogrešne i štetne vrijednosti zapadnjačke žene. 

To je, međutim, samo dio problema.

Najveći problem pretjerano uzbuđenom muškom zboru zaduženom za moral i žensku čednost predstavljala je prije svega činjenica da sve za što je otvoreno optužuju, ona osobno smatra velikim komplimentom.

To je kap koja je prelila čašu.

Jedno je griješiti i promovirati pogrešne vrijednosti, ali time se još i ponositi, to je zaista previše. 

„Izvolite, u čemu je problem?“ 

„Zahtijevamo da uklonite profesoricu s nastave.“

„Aa-ha. A zašto, molit ću lijepo?“

„Zbog njenog nedoličnog ponašanja.“

„Hm.“

„Jednako tako zahtijevamo da se iz nastavnog programa ukloni neprihvatljivi sadržaj koji mladež vodi opasnim putem prevelikih sloboda.“

„A ako vam ja, gospodo, kažem da svojim nastavnicama ne propisujem kako će se odijevati ni što će ili kako predavati?“

„Onda se mi više ne vraćamo na nastavu.“

Kad se čovjek nađe u takvoj situaciji, lako može klonuti duhom, upasti u depresiju ili, recimo, poželjeti dati otkaz.

Ali, to stvarno ne bi bilo u njenom stilu, jer je superžena ipak mnogo sklonija pružanju aktivnog otpora nego bezuvjetnoj predaji.

Da bi se ponovno uspostavila prirodna ravnoteža, potrebno je uravnotežiti sile koje vladaju svijetom unutar učionice.

Rušilačku snagu mišićavih agresivaca slama tako mentalna snaga jedne žgoljavice. Ako to nije materijal za film, ne znam što jest!

Ali, kako pripitomiti divlju zvijer,

upita Mali princ lisicu.

Činjenica da ju je iza zatvorenih vrata direktor zamolio da se ubuduće kloni „nezgodnih“ tema i parola, samo ju je dodatno inspirirala.

Njena borba sada je dobila viši cilj. Sjajno! 

Ali, prvo makeover.

Kožne crne hlače, tamno sivi kaput do poda, svilena bluza, nakit, čizme na petu, tamno crven ruž i lak na noktima.

Njena suptilnost ne poznaje granice.

Samouvjereno prolazi između redova klupa i kontrolira zadatke. Netočno. Netočno. Netočno. Nažalost, morat ćemo sve ispočetka. Uskoro se čuje samo klopot njenih crnih čizama na visoku petu pomiješan s teškim uzdasima i negodovanjem.

Krajičkom oka učenici je vide tek u fragmentima; vrh čizme, lak za nokte, pramen duge kose, obrub teškog kaputa, naušnica, tamno crveni ruž na usnama, natkoljenica, koljeno, đon. 

I tako je superžena postala boss.

Kraljica podzemlja.

Tajnovita žena u crnom.

Kronično ironično,

zar ne?

Scena 4.

Moj tata volio je imati kontrolu, čak i kada je to postalo posve nemoguće, a uspijevalo mu je tako što je često blefirao. Ali, radio je to zaista odlično, tako da su mi bile potrebne godine i godine da napokon shvatim njegov blef.

U situaciji koja joj se učinila bezizlaznom, superžena se nije mogla sjetiti ničeg boljeg od blefiranja. 

Jednom je, vraćajući se iz večernjeg izlaska, slučajno srela nekoliko svojih učenika u gradu. Po školi se ubrzo pročulo kako profesorica rado izlazi, što je bilo dovoljno da pokrene svoj prvi blef – za vikend si bio vani, ali to što sam vidjela možda bolje da zadržim za sebe, zar ne? I, usput, dobra ti je ona jakna, trebao bi je češće nositi. Žmig-žmig. 

Svoje učenike sve je češće sretala po gradu, tako da je malo tko još sumnjao u mit o njenoj omniprezentnosti. A onda je spontano krenula i priča kako oči i uši ima posvuda, pa i u policiji.

U policiji, brate!

S vremenom je o njima znala i više no što je željela. „Viđeni“ su joj se povjeravali, tražili savjet, pitali je za preporuku. Njihove ‘prljave’ tajne i njeno vješto blefiranje tu su razbijenu bandu povezali u prilično kompaktan kolektiv. Stvari su polako sjedale na svoje mjesto…

Jedini problem bila su česta kašnjenja na nastavu.

Ali, kakav bi to problem bio, kad ga superžena ne bi mogla riješiti? 

Oni koji su običavali jako kasniti, počeli su vjerovati kako zbog toga primaju manje novaca od burze rada.

To se, doduše, nije baš sasvim slučajno desilo, ali i ovdje se radi o nedužnom blefu.

Naime, neki su učenici manji iznos na njihovu računu krivo doveli u korelaciju s novom opsesijom superžene da bilježi koliko minuta dnevno kasne.

‘Niđe veze’, pomisli superžena, ali zašto bi se nepotrebno miješala u njihove financije i intimna uvjerenja?

Precizno i javno bilježenje kašnjenja prije početka svakog sata trebalo je imati određeni psihološki efekt na polaznike tečaja koji su u školu ionako navraćali samo zbog potpisa. Da će njen blef uroditi ovakvim slasnim plodovima, to nije mogla predvidjeti.  

Ako bi se nekom ipak dogodilo da zakasni, morao bi napraviti toliko sklekova koliko je minuta kasnio, ili naučiti toliki broj stihova poznate Goetheove pjesme. Matematika je tu jasna.

Čist račun, duga ljubav!

U početku su se mišićavci jako bunili protiv neobičnih kaznenih mjera, ali kada je superžena jednom prilikom umjesto njih napravila sklekove pa, obrisavši prašinu s dlanova, samo kratko konstatirala kako je očito pogrešno vjerovala da su momci u top formi, sklekovi su postali pitanje časti.

Isto je bilo i s romantičarskim pjesmicama. „Röslein, Röslein rot…“. Hm, ja sam mislila da ti baš uspješno slamaš ženska srca, ali izgleda da sam te malo precijenila…

Scena 5.

Kao svaki dobar capo di tutti capi i superžena je štitila svoje ljude. Svatko tko je prihvatio njena pravila i način rada stajao je pod njenom zaštitom.

U razredu je polako nastajala dobra radna atmosfera, a međusobno povjerenje svakodnevno je raslo. Uzajamno poštovanje i zajednički ciljevi ujedinili su razrede i promijenili dinamiku rada, ali i otvorili prostor za još direktniji pristup.

Jedna vrlo mlada žena, koja je kao tinejdžerica postala majkom, imala je problem kronične brbljavosti u najgorem mogućem trenutku. Ne samo da je stalno ometala nastavu već je vrlo često upadala u ozbiljne probleme i dobijala batine.

Jednog dana superžena joj je rekla kako joj se čini da je pametna, ali da je taj dojam kod nje najizraženiji kad šuti.

Nekoliko godina kasnije mlada je žena pokucala na vrata zbornice s velikom Milka čokoladom. Razgovor za posao dobro je prošao i primljena je, a sve zahvaljujući vrijednoj lekciji: kad je jezik brži od pameti…

Slatka okrutnosti,

ime ti je superžena!

Jedan drugi učenik svakog je dana dolazio u školu da bi se naspavao. Ujutro bi sjeo na svoje mjesto, spustio glavu na stol te zaspao.

Superženi se to učinilo zanimljivim pa ga je počela redovno buditi kako bi saznala uzrok tome. Međutim, prošli su mjeseci dok ga konačno nije odučila od spavanja u razredu.

A onda se otvorila Pandorina kutija.

Kada nije spavao, bio je nervozan i osoran prema svima, a često je ulazio i u razne sukobe. Otac ga je htio dati u vojnu školu kako bi ga tamo naučili točnosti i odgovornosti. Momak je pak smatrao da je nježna umjetnička duša te da bi ga vojska upropastila pa je radio sve samo da naljuti oca i osveti mu se. 

Jednom je superžena pozvala oca u školu kako bi ga obavijestila o novim dužnostima i zadacima koje će mladić preuzeti, služeći školskom kolektivu. Otac ju je gledao u čudu i nevjerici. 

Kako to mislite?

U zbornici imamo malu kuhinju u kojoj vlada priličan nered jer je, pored profesora, često koriste i učenici. Vaš će se sin svakoga dana ručno oprati preostalo suđe i posuđe, pomesti pod, iznijeti smeće i tome slično.

Očeve oči zablistale su nevjerojatnim sjajem, a superženi se na čas učinilo i da je zaplakao. Kada je došao k sebi, nagnuo se malo prema njoj, pogledao je ozbiljno te upitao:

A bi li moj sin mogao prati i prozore, ili barem podove? To bi zaista bilo odlično za njega. Znate, ja sam ga želio poslati u vojsku da ga spasim jer je on zaista velika lijenčina i neradnik, ali ako ovo uspije, to možda neće biti potrebno.

Vidjet ćemo.

Još godinama nakon što je mladić uspješno završio večernju školu njegov je otac superženi nosio sušene datulje iz Tunisa.

DIO III.

KRUG

Jučer, danas, sutra

Kad je njen film o pomalo neobičnoj školskoj svakodnevnici napokon snimljen, ostvario je internacionalni uspjeh, što je bilo posve očekivano. Superžena, ujedno scenaristica te glavna protagonistica filma, postala je, razumije se, planetarno popularna. No, unatoč svemu tome, njen se život nije značajno promijenio.

I dalje je svakodnevno odlazila na posao, išla u nabavku, brinula o djeci, čitala knjige. Slava joj, za divno čudo, nije udarila u glavu.

Prepuštena na milost i nemilost svakodnevnim poslovima te uobičajenim obvezama, toga se ponedjeljka lijeno vukla po supermarketu, dok joj je u glavi svirala muzika iz filma La La Land.

Počela je pjevušiti. Dok su se njene usne jedva primjetno pomicale, noge i bokovi slijedili su već poznate ritmove, koje je samo ona mogla čuti.

Isključiti svijet, gužvu, te ružnu estetiku pretrpanih supermarketa, a uključiti muziku pa uživati, lebdeći negdje između jave i sna.

Kupiti najsočnije voće i povrće, odabrati dobro vino, zaviriti među slasne mliječne proizvode, odabrati između svježe ribe i mesa…

I’m reaching for the heights…

Ponedjeljak.

Nekada su bečki ponedjeljci bili tako obični… Danas znaju biti krvavi…

Mljeveno meso, svježa govedina, teletina, filet, šnicla, kotlet. Prstima prebire po pakiranjima gmo free mesnih delicija. And chasing all the lights that shine. Hladno meso ledi joj jagodice prstiju.

Odlučuje se za lijep komad mlade teletine tamno crvene boje, boje laka na njenim noktima… You’ll get up off the ground. Za prste polizati! 

‘Cause morning rolls around, 

And it’s another day of sun (oh).

Nikada se ništa ne dešava ponedjeljkom. 

Na putu kući čita grafite uz prugu. Svaki put kad tuda prolazi, svladava je neopisiva želja za ispravljanjem pravopisnih grešaka. Više od svega, međutim, čezne za zaboravljenim zarezom na omiljenom grafitu. Taj jedan zarez između glavne i zavisne rečenice svakodnevno je dovodi do ludila.

Došavši kući, prijateljici šalje poruku i poziva je navečer na piće. And it’s another day of sun. Dan pred novi lockdown posljednja je prilika za izlazak. 

Komad mlade teletine reže na kockice i kratko prži na luku. Meso je meko i glatko, a u pakiranju je ostalo dosta svježe krvi koja tiho kaplje po čistom kuhinjskom podu. Ne primijetivši malu lokvu tik do njenih bosih stopala, lijevom nogom ugazi u nju pa glasno opsuje. ’Cause nothing else is real in a la la land appeal.

Djeca se zabavljaju u svojim sobama. U stanu vlada mir. Dok se meso dinsta, superžena oguli i nareže nekoliko krumpira. Uskoro će i njih dodati u lonac te zaliti vodom kako bi se sve zajedno dugo „krčkalo“ na laganoj vatri. 

Pali televizor, ali ubrzo ga opet gasi. Stiže sms, dogovor je za 16 sati. Odlično!

Dok se iz kuhinje prebacuje u dnevni boravak, osjeća kako joj se mozak polako prazni. Razmišlja o sljedećoj priči.

Ako je osjećaj dosade izvor kreativnosti, ponedjeljak je idealan dan za umjetnost.

Samo, kako fikcijom nadmašiti stvarnost? 

Nešto kasnije superžena već sjedi u omiljenom baru i čeka prijateljicu koja po običaju kasni. Nekada bi je to ljutilo, ali sada je zabavlja misao da  se neke stvari unatoč svemu nikada neće promijeniti.

Prijateljica stiže, grle se. Ruke. Lice. Kosa. Poznati parfem. Cmok-cmok, i eto ih opet u ilegali!

Kako je za sreću potrebno dvoje s flašom, odmah naručuju pjenušac. Za slobodu!

Oko 19 h superžena se oprašta od prijateljice pa zadovoljna i bezbrižna odlazi kući. 

Nekoliko trenutaka kasnije Teror je započeo s bjesomučnim prosipanjem olovne kiše po gradu, čije ulice sada nose ime Crveno.

Mimoišli su se u prolazu, 

dok su jurili u suprotnim pravcima. 

Za dlaku. 

Za tren.

Utorak nije išao prema planu. Pola grada je u blokadi, djeca ne idu u školu, vjetra nema, a zrak je zatrovan lošim vijestima.

Superženi zazvoni mobitel. Novinarka poznatih hrvatskih novina želi ekskluzivni intervju. Malo senzacionalizma nikom nije škodilo, pa neće ni superženi, pogotovo sada kad je njen film postigao nezapamćen uspjeh. Izlazi iz dječje sobe i zatvara vrata za sobom, ovaj razgovor želi obaviti u miru. 

Dobar dan, novinarka poznatih hrvatskih novina na telefonu, jesam li dobila gospođu Superženu?

Da, izvolite.

Hvala Vam što ste pristali na ovaj razgovor. Vaš film na smrtno šaljiv način publici približava problematiku o kojoj se u javnom prostoru nerado i nedovoljno govori, ali ostavlja prostora i za nadu. Da li se isto može reći za našu stvarnost?

Svojim filmom htjela sam ukazati na probleme s kojima se u obrazovnom sustavu sve češće susrećemo. Bio je to pokušaj obračuna sa situacijom, umjesto bijega pred njom.

Protagonisti mog filma imali su problematičnu prošlost punu neizvjesnosti i traumatskih iskustava. Međutim, tek kada problematično ponašanje uspješno odvojimo od ličnosti, možemo shvatiti svu kompleksnost problema.

Mladog, nesretnog čovjeka bez perspektive lako je zavesti fanatičnim idejama, ali je zato sistem tu da pravovremeno aktivira svoje mehanizme i zaštiti pojedince tj. društvo od posljedica takvih razornih ideja.

Mislim da je u slučaju filma, kao i u slučaju stvarnosti, sistem zakazao.

Imate li već ideju za sljedeći film?

Nemam, ali pored ovakve realnosti, kome još trebaju filmovi?

(…)

And it’s another day of sun!

Leave a Comment