Dnevnik superžene vol. 11 Bi li prala naše gaće, mače?

Ponekad su

nemogući.

Moj sin. 

Moja kći.

Sve mu lijepo objasnim, par puta ponovim i, što se mene osobno tiče, to bi trebalo biti dovoljno, ali, naravno, nikad nije.

Kažem mu da više pažnje posveti pranju zuba, da bujnu  kosu poput njegove treba redovito prati i češljati, da prije škole ne može u trgovinu po čips i Colu jer je to stravično loš doručak te da su prije tjedan dana oboje kasnili u školu jer je on, posve hipnotiziran tik tokom, tim neiscrpnim vrelom kratkoročne influencerske mudrosti, rođenu sestru zaboravio na stanici. 

Uporno mu govorim da ne može toliko dugo ‘visjeti’ na mobitelu, da će se zbog toga skroz pogrbiti i iskriviti te ubrzo imati ozbiljnih problema s kičmom. 

Ali, kako u svijetu homo invertebrata iliti ljudi beskičmenjaka vlastitom djetetu pomoći da izgradi čvrstu i uspravnu kičmu? Kako ga uopće uvjeriti u nužnost jedne takve ‘retro’ kičme? 

Pogotovo danas 

kada svatko ima mišljenje, 

a kičmu (ni)tko(v)?

Struka i političari fanatično inzistiraju na mjerama kojih se već sutra jednoglasno odriču. Kome uopće više treba ‘kičma’ kad ima dovoljno specijaliziranih ‘fotelja’ za sve zainteresirane beskičmenjake?

U svijetu kroničnog beskičmenjaštva utješno je znati da ortopedskih pomagala poput fotelja barem ima u izobilju.

Hoće li itko od njih, prosvjetljenih najnovijom jednokratnom spoznajom o pravoj istini i naravi korona virusa, uvidjeti konačno svoju jučerašnju zabludu te zavapiti pokajnički “moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh”?

Neće, jer kad se oni javno ispovjedaju, od nas ne traže odrješenje grijeha, već samo kesa.

Bez kičme.

Bez odgovornosti. 

Bez slobode.

Vrti mi se od svega toga, ali moja me kičma još uvijek drži. Brine me samo što svaka pa i najčvršća kičma pod pritiskom pukne…

Ali, lako za politiku, superžena sada ima prečih briga.

Osim već spomenutih ortopedskih problema odgoja, muči je i vječno kiropraktičko pitanje discipline.

Disciplina kičme.

Umorna je od upornog ponavljanja obožavanom sinu kako više ne želi dobivati uznemirujuće, mada politički koketne, ovaj, korektne poruke od učitelja u kojima je obavještavaju o njegovu ponašanju za vrijeme nastave. 

Slične poruke i pozivi na razgovor u školu, uz neizbježan stres, donose, doduše, i određenu dozu blagostanja jer zbog  njih poštovani gospodin sin danima ne smije na mobitel, a kad ne ‘visi’ na mobitelu, opet je onaj stari; stvaralac uhvaćen u kreativnu centrifugu!

Superženi je u svakom slučaju draže da muči učitelje u školi, nego nju doma, pa se potajno veseli svakoj poruci koja nužno vodi do privremenog oduzimanja mobitela, a time i otvaranju novih mogućnosti za malo analognog veselja u kući.

Samo što ona to, naravno, javno nikada ne bi priznala… 

No kako je sinčić uglavnom ipak odgovorna mlada osoba, superžena bez mnogo pretjerivanja slobodno može reći kako u njenom životu prevladavaju mlječno-medeni dani ispunjeni smijehom, toplinom i ljubavlju.

Dani su to kada joj se čini da je cijeli svemir u nekoj savršeno uvrnutoj harmoniji, a ona, ljubimica bogova s Olimpa, u samom njegovu središtu.

Superženetrično je novo helicentrično.

Samo, da je ljudima sreća jednako zanimljiva kao i nesreća, svijetu ne bi bila potrebna ni književnost ni bilo koja druga vrsta umjetnosti.

Prava je sreća u nesreći stoga što tople obiteljske priče baš nikoga ne zanimaju.

Tolstoj je to nabolje znao pa je Anu Karenjinu započeo ovim riječima:

„Sve sretne obitelji 

nalik su jedna drugoj,

svaka nesretna, 

nesretna je na svoj način.“

Vratimo se zato radije pelin-gorkim danima.

Život joj se tih dana čini kao luda vožnja dotrajalim liftom gore-dole kroz svih devet krugova pakla na čijem ulazu često stoje upravo njezina vlastita djeca.

U neumoljivoj želji da konačno preuzme kakvu-takvu kontrolu nad pomahnitalom obiteljskom svakodnevnicom, prepustila se mašti na volju. A kako mašta može svašta, razum i logika ni ovog puta nisu imali baš nikakve šanse.

Rujan. Svima nam počinje škola, ne zna se samo kome je gore. Školska godina 2020/21 započela je prilično militantno, ostavivši malo prostora za lijepo i normalno.

Maske na licima dobro prikrivaju a još bolje guše pretihi otpor sustavno tlačene mase.

Stres se,

baš poput korone, 

kapljično širi

preko bliskih kontakata, 

ali, srećom,

nije uvijek zarazan. 

Početci su, kao što znamo, teški i zahtjevni, no ovo je ipak nešto drugo.

Superžena nikada nije bila u većem sukobu sa samom sobom i svojom okolinom. Sve njene uloge kao da su se odjednom urotile jedna protiv druge. Superžena-profesorica u direktnom je sukobu sa superženom-majkom, superžena-građanka sa superženom-individuom itd., a takvi unutarnju sukobi strašno iscrpljuju i najuspravnije kičmenjake među nama. 

I kaj sad? 

Kad se na školskoj sjednici superžena-individua pobuni protiv superžene-profesorice i jednog dijela usplahirenog kolektiva, dogodi se incident. Incidentić.

Stop! Dosta više!

Jer, ono što dovodi do ludila nije ni dezinfekcija, ni pranje ruku, već nelogičnost svih ostalih mjera koje proizlaze iz nemogućih zahtjeva ljudi koji nikada nisu imali problema s kičmom jer ni kičmu nikada nisu imali. 

Nedosljednost i nepravda koji dovode do opće zbrke duboko frustriraju superženu, osjetljivu na takve trice i sitnice.

Vrijeme liječi sve rane, osim onih uzrokovanih koronom. One, izgleda, ostaju.

Ali, ljudi poput superžene znaju da postoji svijest iznad one trenutne, masovne i medijski eksponirane.

U moru podivljalih strasti i sitnih interesa superžena uvijek umije pronaći svoj otok sreće.

Ili se jednostavno zavuće u svoju toplu, meku nutrinu pa zaspi tamo dugim, mirnim snom. Jer san liječi.

Dobro skrivena u prostoru beskrajne slobode, hrani se najljepšim snovima, sve dok oni ne postanu jedina opipljiva stvarnost koju je u mogućnosti doživjeti. 

A ukoliko se Stvarnost pokaže žilavom, nepopustljivom ili suviše svojeglavom, superžena se s njom obračunava oči u oči!

U boj, u boj!

Jednoga joj se dana učini kako je stvar sa Stvarnošću otišla predaleko te odluči poravnati račune s tom bahatom kreaturom.

Kako bi joj u lice sasusla sve što o njoj misli, pozvala ju je na piće.

A Stvarnost, široj javnosti poznatija kao glavna zvijezda popularnog realityja, svoju dugogodišnju ovisnost o alkoholu odavno više ne krije pa je poziv na besplatnu cugu jedva dočekala.

Stigavši prva, superžena je sjela i naručila fino domaće vino, spremna za obračun sa Stvarnošću, koja je nekoliko trentaka kasnije stigla sva ‘naroljana’. Jedva je stajala na klimavim nogama, a ni sjedenje joj nije išlo. Ipak, sve to nije je spriječilo da bude osorna i neugodna prema superženi, koja ju je u nevjerici dugo i šutke promatrala.

Koja šaka jada, pomisli superžena, ali ne reče ništa.

Čim se Stvarnost malo pribrala, započela je s provođenjem nezapamćenog terora nad superženom. Svoje iživljavanje ubrzo je elegantno presjekla kratkim ali značajnim krešendom, a cijela dramatična scena završila se bujicom pogrdnih riječi, uvreda te kleveti upućenih njenoj zaprepaštenoj sugovornici.

Potjeravši strah u pete, superžena nije ni trepnula. Obrativši joj se mirnim glasom, reče najzad:

Posve si neuračunljiva, priberi se više, pobogu!

Ma nemoj. Znaš li ti kome se obraćaš?!

Znam, bezumnom tiraninu.

A jesi li svjesna moje moći nad tobom i tvojim životom?

Svjesna sam tvoje prepotencije, to da. Ali, vidi, ja se tebe uopće ne bojim, štoviše, sve te više sažaljevam…

Svoje sažaljenje zadrži za sebe, trebat će ti!

Sve je stvar percepcije, a ti mi trenutno djeluješ prije jadno nego opasno. Osim toga, Strah je možda dobar saveznik, ali je zato loš drug. Ja mu ne bih slijepo vjerovala…

Čekaj samo, vidjet ćeš ti kad te ja …

Gotovo je. Ti si naša potrošena stvarnost; izlizana, ofucana i prilično dotrajala. Već sutra može te zamijeniti netko bolji, spretniji i pametniji!

Laž! Ja sam tvoja jedina realnost! Ja sam to što čuješ, vidiš i doživljavaš!

Za mene si ti samo ružna karnevalska maska, otužan primjer neuspjele šale. Kada malo bolje razmislim, koliko lica skrivaš ispod te teške, filmske šminke? Sumnjam da je Istina jedno od njih. Zapravo, znaš što, to više nije ni bitno. Ovo je tvoj kraj.

Tu jako griješiš!

Znam samo da te sve manje i manje doživljavam i to mi je sasvim dovoljno za sada… Palim odavde! A ti naruči još jedno piće, ja častim. Znaš kako kažu, in vino veritas, a za tebe je svaka kap istine lijek… Bok!

Bio je to posljednji put da su se osobno srele, superežena i Stvarnost.

Vrijeme je odmicalo, bližila se jesen.

Dok su neke Stvarnosti na odvikavanju, neke druge već polako stasaju u posve nove zbilje…

Svakoga dana poslije posla superžena satima šeće gradom, ispija kavu za kavom i  dugo žmiri na sunce, uporno odbijajući ići kući jer tamo je čeka samo gomila prljavog veša, prašina, suđe i kamenac, a ništa od toga je niti veseli, niti istinski zadovoljava.

Ali, umjesto da nakon posla lijepo odjuri kući, pospremi stan, skuha ručak i objesi veš, ona satima besciljno luta ulicama, prolazi opustjelim i utihnulim parkovima, spušta se uz obalu rijeke i promatra njezin divlji tok pa, plućima punim neke lude i neizrecive želje za dubokim disanjem, udiše gradsku vrevu, mirise, okuse i boje blage jeseni. 

A onda pronađe fino i simpatično mjesto na kojem u miru može čitati i uživati dok joj muž radi, a djeca se obrazuju. 

Njeno bohemsko ponašanje imalo je, međutim, vrlo ozbiljne posljedice na obiteljsku rutinu.

Ta iznenadna promjena, uzrokovana ničim drugim doli upornim izbivanjem iz kuće, ne samo da joj je indirektno osigurala neupitnu dominaciju u njihovu malom obiteljskom svemiru nego je dovela i do blaženog stanja u kojem nitko ništa više ne uzima zdravo za gotovo.

Ukratko, posljednju mašinu veša superžena je oprala prije desetak dana. Znam to posve sigurno jer je tog dana padala kiša i bilo je hladnjikavo pa je umjesto u šetnju i na kavu, otišla ravno kući.

E, sad. Bilo je to, kao što rekoh, prije desetak ili čak nešto više dana, a otada mašinu za veš nitko nije uključivao. I što se dogodilo?

Jedne večeri oko osam sati kada se djeca obično spremaju na spavanje, superžena začuje prvo očajnički krik iz sinovljeve sobe, a zatim i niz sličnih krikova, uzdaha te urlika iz ostalih soba i prestrašenih grla.

Bio je to pravi domino efekt. A prekretnica se dogodila u trenutku kada su shvatili da…

Ma-ma! Maa-maaa!

Molim.

Nema više čistih gaća!

Pa to je strašno. Stvarno ne znam kako dalje… U šoku sam.

Operi ih!

Operi ih ti.

Ja ne znam prati gaće!

Nauči.

Ne mogu sad!

Ok.

Uopće nije ok, trebaju mi hitno!

Onda ih hitno operi.

Pa rekao sam ti da ja to ne znam!

U redu. Oprat ću ti gaće, ali tek kad pospremiš sobu, istuširaš se, opereš zube, spremiš torbu za školu i legneš u krevet.

Ali, to će predugo trajati i gaće se neće stići osušiti.

U pravu si. 

Ali, ma-maa!

Ali, sin-ee!

Užasna si!

Ok. 

Trenutak kad je superžena shvatila da kontrolom distribucije čistog donjeg veša može kontrolirati higijenske, obrazovne, ali potencijalno i mnoge druge procese u svom domaćinstvu, bio je jedan od najsvjetlijih trenutaka u njenom životu. 

Ma-maa, nemam više gaća!

Imat ćeš kad naučiš tablicu množenja napamet.

Ma-maa, gaće!!!

Kće-rii, soba!

Ne-pranje prljavog obiteljskog veša bila je naprosto revolucionarna ideja! 

Na taj je način superžena uspjela riješiti većinu tekućih problema svoje često i više nego izazovne svakodnevnice.

Da bi sve u kućanstvu napokon besprijekorno funkcioniralo samo je bilo potrebno ukloniti gaće iz ormara i ladica, odabrati po jedan par za svakoga i u pravo vrijeme započeti s njihovom licitacijom. 

Na samom početku superžena nije ni slutila nebrojene prednosti takozvane ‘gaćaste’ metode, koja uz pravilnu primjenu osigurava besprijekoran rad svih kotačića u velikom obiteljskom mehanizmu.

Ah, ta mehanika!

Omiljeni šlagvort kao šlag na tortu!

Superžena bezbrižno uživa u kratkom odmoru dok djeca obavljaju svoje dnevne zadatke. Potpuno je mirna i spokojna, znajući da je njena visoko-funkcionalna obitelj sada uredna, čista, kulturna i pametna, ali prije svega neobično svjesna rizika gologuzog hodanja gradom. 

Navečer, kada se oba interesenta za čiste gaće poredaju u stavu ‘mirno!’, superženi u toplom majčinskom oku zablista blještava iskra beskrajnog zadovoljstva i ponosa. 

Uspjela je, zaista je uspjela! Tek je 20 sati, a djeca su već večerala, pospremila za sobom, napisala zadaću i sada, čista i mirišljava, bez diskusije i svađe, samovoljno liježu u krevet.

Nema više beskonačnih ponavljanja istih dosadnih rečenica i ispraznih fraza, vike, dreke, galame, ljutnje ni prijetnji… 

A sve to samo zbog jedne male, diskretne i posve bezazlene ucjene kao što je „kad vi – onda ja“.

Predivno, zar ne? 

Leave a Comment