Dnevnik superžene vol. 10 Veliki prasak i knjiga postanka godišnjeg odmora 2020

Kao što je Bog sedam dana stvarao Zemlju, tako je i superžena u samo sedam dana stvorila gotovo savršen godišnji odmor 2020. Doduše, dugo prije dovršenja njenog čudesnog djela stvaranja po svoj Zemlji vladali su i dalje kaos, tama, neizvjesnost te razna kresanja – od budžeta na dalje, da bi krajem lipnja sve kulminiralo još jednim Velikim civilizacijskim praskom! I dok su se neki dobro prasnuli, drugi su tek prsnuli, a superžena je to shvatila kao poruku s Visina, te otišla na more! 

Dan prvi

Pakiranje

I reče superžena: „Neka bude 
godišnji odmor 2020!“ 
I bi godišnji odmor 2020. 
I vidje superžena da je 
godišnji odmor 2020 dobar; 
i rastavi superžena godišnji 
odmor 2020 od ostatka godine 
2020. Godišnji odmor 2020 
prozva superžena uživancija, 
a ostatak godine životarenje. 
Tako bude večer, 
pa jutro – dan prvi.“

Vrijeme leti i s koronom i bez nje, ali ljeto je ove godine stiglo neočekivano brzo. Poput kakva nezvana ili neželjena gosta samo je pokucalo na vrata i svoje teške kofere spustilo na naš kućni prag. Dođe mi da ga lijepo zamolim da ode i vrati se kad ova korona prođe…

Ali, i Ljetu se, izgleda, 
nekud žuri, 
pa juri, juri, juri!

Nekada je pakiranje bilo naporan posao, no ove je godine to naprosto nemoguća misija jer se, po svemu sudeći, spremamo za odmor na neodređeno  vrijeme, na nejasno definiranoj destinaciji, pod još nepoznatim okolnostima te s posve neizvjesnim vremenom povratka. 

Godišnji odmor 2020 ne planira se, on se pokušava.

Pakiranju ljudi, međutim, od pamtivijeka pridaju preveliku važnost. Znam to jer me majka svake godine dva-tri tjedna pred polazak zove i pita jesam li spakirala sve za put. Ja joj već deset godina odgovaram da još nisam.

Naime, moja se majka uvijek pažljivo i brižno pripremala za put na more. U prvoj fazi, tamo negdje oko trećeg tjedna pred polazak, počela bi s masivnim pranjem i sušenjem veša. Onda bi uslijedila i druga faza, tj. peglanje istog, dok bi posljednju, treću fazu, nekih tjedan dana pred sam polazak, obilježilo uredno slaganje ispeglanog veša u kofere. 

Unatoč sjajnoj genetskoj predispoziciji, meni ovo nikada nije uspjelo.

K tome, ja uopće ne peglam jer se pegla uporno opire mom nježnom dodiru, zbog čega od sličnih „vrelih užitaka” i ubuduće namjeravam apstinirati.

Hvala na razumijevanju i do gužvanja!

Napuci superžene za „skoro uspješno pakiranje“:

  1. Superžena pakira sebe i svog supermuža. Superdjeca, međutim, dobivaju detaljne upute za samostalan rad te rad u paru.
  2. Superžena djeci uručuje popis stvari (s jasno navedenim količinama) koje moraju ponijeti na put. 
  3. Top kategorije: sve za plažu, obuća, knjige i hobi, sport, hrana, odjeća (s nekoliko potkategorija), higijena, ostalo. 
  4. Pakiranje otpočinje i završava se večer prije polaska, i ni minutu ranije!
  5. Geslo svakog pakiranja i putovanja glasi: čega nema, bez toga se može i mora! 

Sve sa popisa djeca prvo uredno slažu na krevete, a zatim, ukoliko uslijed unutarnje kontrole nisu ustanovljene nikakve nepravilnosti ili veća odstupanja od pravilnika, dalje u kofere. Sve sa popisa što zaborave ponijeti, poslužit će im kao vrijedna lekcija za život. 

Istini za volju, zlatno pravilo pod rednim brojem 5 samo je bezvezna krilatica koja možda spartanski dobro zvuči, ali u praksi ne drži vodu. Jednom smo otišli na put bez čarapa, bez kojih se zaista nije moglo, i to je bilo užasno. Ništa manje stresno nije bilo ni putovanje na koje smo krenuli bez donjeg veša, ili kao ove godine – bez mog para tenisica. 

Unatoč tome, od svog gesla superžena ne odustaje jer joj i dalje više koristi nego šteti. 

Međutim, sve je to bilo nekada, još u prekoronaškom periodu života naše velike i sjajne civilizacije.

Danas, na vrhuncu koronaškog razdoblja, ništa više nije isto… 

Nekada je superžena, kao obiteljski meštar pakiranja i interne organizacije, bila pod izrazito velikim stresom.

No danas superžena više ni za što ne snosi punu odgovornost.

A zašto i bi kad, zahvaljujući civilizacijskim tekovinama korone, sada napokon ima savršenu izliku za sve! 

Mama, nisi mi spakirala kupaće gaće! Sine, žao mi, mislila sam da idemo u planine pa sam ti ponijela gojzerice! 

Mama, gdje su mi sunčane naočale?? Kćeri draga, na prognozi su rekli da će ljeto biti kišovito pa ih nisam ponijela. Ali ako hoćeš, uzmi moj stari kišobran i isfuraj ga kao suncobran! 

Ženo, potrošili smo svu pastu za zube! Mužu, planirala sam desetodnevni odmor na moru, nisam računala sa pozitivnim testom i samoizolacijom. Progooglaj kak´ su naši stari prali zube u samoizolaciji. 

Snađite se, kaj da vam velim…

Dok pakiram tako od svega po malo i ni od čega po nešto, razmišljam o novonormalnom ljetnom odmoru, praveći pritom svoju pro i contra listu. 

Pro:

  • Ne znam točno kamo idem ni kako ću tamo stići, ali ne dopuštam strahu i neizvjesnosti da mi pokvare odmor. Bez brige i pameti, kao u ranoj mladosti! Kao što vidimo, koronizam uspješno pomlađuje vječnog pustolova u nama!
  • Ne znam koliko ću dugo ostati tamo gdje ću eventualno stići, ukoliko uopće stignem tamo gdje sam možda namjeravala krenuti, zbog čega ću se na početku vjerojatno osjećati dezorijentirano i zbunjeno. Bit će to kao da sam na nekom stvarno dobrom tripu, što je apsolutno fantastično, jer tko ne bi želio biti na takvom tripu, neka prvi baci kamen u more! Igramo se žabica.

Contra:

  • Moguće je da na povratku u zemlju ne uspijemo ući bez poteškoća, da od nas zatraže test ili nas čak pošalju u samoizolaciju, ili nešto treće, četvrto, peto… Sranje, jer ako smo u samoizolaciji ne možemo ni na posao, ni u školu. Čekaj, ali to je onda pod „pro“ ili „contra“? Teška dilema…

„Novo“ je, izgleda, zaista sinonim za „napredak“!

Naš dugo neplaniran te posve nedefiniran novonormalan ljetni odmor prijeti nam gore od još jedne nuklearne katastrofe, ali njemu mi sada hrabro i odlučno gledamo u oči! 

Krećemo na put s nadom i vjerom u bezbolan povratak. Bitno je samo da krenemo i ostanemo pozitivni. Naravno, ne korona pozitivni. Pozitivni, u smislu, ne negativni, ali svakako korona negativni.

Ma, vozi, Miško!

Dan drugi

Plitvička jezera

I reče superžena: „Neka bude 
izlet na Plitvička jezera 
prije polaska na more da 
dijeli doživljaj tirkizne 
vode jezerske od doživljaja 
modre vode morske!“ I bi 
tako. Superžena načini plan 
puta, uključi navigaciju te 
pokaže djeci ljepote Plitvica. 
Izlet na Plitvice prozva 
superžena apsolutnim 
highlightom odmora. 
Tako bude večer, 
pa jutro – dan drugi!

Odvedeš djecu na Plitvice i hodate tako 9-10 km po suncu na 36° C jer ste se, unatoč najavljenom toplotnom udaru, odlučili ipak za dužu rutu.

Okruženi samo nestvarno bistrom, hladnom, izvorskom vodom(!), satima umirete od žeđi i vrućine, pitajući se ima li gore patnje od ove vaše.

A voda, ah ta voda!

Koketirajući čas s plavetnilom vedrog neba, čas sa zelenilom gustih krošnji i bisernom bjelinom sjajne sedre, ona svaku zalutalu dušu bestidno mami, vabi, draži…

Svoje mnogobrojne posjetioce, sada već posve omađijane tom nesvakidašnjom ljepotom, zanosna prozirnost njenih tajnovitih dubina nježno protkanih mekim tirkizom i zlatom drsko poziva na grijeh iz nehaja – na kupanje bez predumišljaja, ili barem jedno nedužno ‘buć’!

U trenucima najdubljeg očaja, smlavljena vrućinom i potopljena znojem lica svog, superžena je bila gotovo sigurna da čuje svih 16 jezera kako ju zavodljivim šuštanjem vode diskretno pozivaju na neobavezno druženje uz osvježenje. 

Tantalove muke po superženi!

Svim silama opirala se porivu da samo malo „paducne“ u jedno od jezera. Kao slučajno, nije htjela, bože sačuvaj, ali, eto, desilo se. Znate i sami kako je s djecom, trčkaraju uokolo, loviš jedno, loviš drugo, a staza mokra i skliska, hoće to… 

Tamo negdje na 4. ili 5. kilometru puta oko jezera razmišljaš da se ipak baciš niz jedan od slapova. Ne mora to biti baš Veliki slap, za kratko osvježenje bit će dobar i koji od ovih manjih.

Zaustavi te jedino to što znaš da, ukoliko ti skočiš, ili makar samo vrškom nožnog palca dotakneš meku površinu vode, tvoja djeca će taj nepromišljeni čin shvatiti kako službeni poziv i stvarno pokušati skočiti s Velikog slapa, ili nešto još gore, pa se opet nekako suzdržiš.

Jezušmarija!

Kada je superžena konačno stigla do vrha, ostavljajući svileni tirkiz vode iza sebe, osjeti kako joj je najzad laknulo. Bravo, ostala si čvrsta, pomisli. Nisi napravila nikakvu glupost, niti izazvala incident!

Bila je ponosna na sebe, mada joj je istovremeno bilo i pomalo žao… Jedan mali-malecki incidentić ne bi bio toliko strašan, a bio bi to doživljaj za pamćenje!

Dan treći

Spotski slap i uskočki bijeg od krda divljih svinja, onjk-onjk!

I reče superžena: 
„Vodim vas na još jedno 
mjesto sa velikim slapom 
i zelenilom. 
I bi tako. 
Superžena povede svoju 
obitelj u Žumberačko 
gorje i pokaza im 
Spotski slap. 
I vidje superžena 
da je dobro. 
I reče superžena: 
„Zemlja je ovdje obilato 
proklijala zelenilom – 
visokom travom 
sjemenitom u kojoj se 
kriju zmije i krpelji, 
stablima plodonosnima 
s kojih vrebaju pauci i jastrebi, 
šumama gustim 
u kojima vrebaju divlje svinje, 
vukovi i risovi, 
što u sebi nose 
svoje sjeme, 
svako prema 
svojoj vrsti, 
ali ne brinite, 
tu oko slapa ih nema. 
I vidje superžena 
da joj vjeruju na riječ i 
da je dobro tako 
jer priča gluposti i 
pojma nema o čemu govori. 
Tako bude večer, 
pa jutro – dan treći.“

Hoćemo li sutra u Divlje vode na pastrve, upita muž superženu. Mužu je rođendan i rado bi ga proslavio uživajući u prirodnim ljepotama i gastronomskoj ponudi Žumberka. Mala šetnjica, predloži budući slavljenik, pa na klopu, može?

Kako god ti hoćeš, mužiću, ali da odemo možda prvo na Sopotski slap?

Vjerujući slijepo da njegova premudra supruga kao svaka prava uskočka kći dobro poznaje zavičaj svojih djedova, pristade odmah bez razmišljanja.

I dok je njen muž spavao snom pravednika, ona napravi plan puta. Odluči se za strmo uspinjanje uz slap i potok do vrha, gdje se ujedno nalazi i planinarska kuća Vodice, te opušteno spuštanje istim putem nazad. 

Najjednostavnija rješenja najčešće su i najbolja, pomisli pa ubrzo i sama zaspi.

Narednog jutra muž i djeca već su spremni čekali u hodniku. Superžena bi im se vrlo rado pridružila, ali upravo je shvatila da je ponijela sandale i natikače za more, ali ne i tenisice. Pri pomisli da je time nepovratno upropastila muževljev rođendan, obli je hladan znoj. 

Kako superžena od problema ipak više voli praktična rješenja, sjeti se da na tavanu roditeljske kuće još ima starih muških kožnih cipela pa posudi par udobnih mokasina i ekspedicija može krenuti!

Mužiću, obećajem ti, bit će to jedan nezaboravan rođendan, reče slavodobitno.

Eh, da je samo znala koliko nezaboravan će zaista i biti…

Put po krivudavoj, strmoj cesti trajao je tri povraćanja predugo.

Stigli smo!

Slap je divan, voda božanstvena, mlinu nedostaje kotač, ali ima neku posebnu draž.

Uspon uz slap vrlo je strm pa se penjemo gotovo četveronoške, ali i usprkos proklizavanju na vlažnoj mahovini i manjim odronima zemlje, dobro i brzo napredujemo.

Djeca su oduševljena. Sin nas sigurno vodi uz potok kroz šumu. Toliko je euforičan da i pored mukotrpnog uspinjanja nekako uspijeva više puta preskočiti potok i smočiti se od nožnog palca do lijeve ušne resice, ali i otkriti velikog tirkiznog zebrastog kukca, orijentirati se prema mahovini, „uloviti“ u gustu paukovu mrežu, probuditi usnulu žabu krastaču, i da – otkriti krdo divljih svinja koje piju vodu iz tog istog potoka nedaleko od nas!

O Bože! Veprovi! Prošaptah tiho…

Kada su nas čuli, mladunci su se pomahnitalo razbježali u svim smjerovima. Stampedo svinjskih juniora! 

Ukipljeni, u čudu i strahu, prešutno smo se pitali, a gdje im je mama?

Srećom po nas, nije bila baš daleko.

Ubrzo se čuo svinjski krik s mjesta na potoku s kog su mladunci maločas pobjegli dublje u šumu. Veprica je ostala i čekala. Nas možda? 

Poput kamenih svatova ostali smo još neko vrijeme nepomično stajati, a onda smo na prstima i bez riječi krenuli oprezno ka vrhu, postupno ubrzavajući korak.

Zašto se jednostavno nismo okrenuli i vratili u podnožje slapa na sigurno? Ne znam. Nije nam palo na pamet jer je vrh bio bliže.

Nastavili smo prema planinarskoj kući u nadi da ćemo tamo sresti ljude koji su nešto prije nas prošli istim tim putem, podijeliti s njima dojmove i ljubazno ih zamoliti da nam pokažu put nazad koji ne vodi nužno kroz ovaj dio šume, gdje ima divljih zvjeri.

Odličan plan. Stvarno šteta što nije upalio. 

Navigacija je tvrdila da nas još samo 400 metara dijeli od planinarske kuće Vodice. Vidimo i markaciju na drvetu, ali puta više nema. Pred nama je samo visoka trava, a iz trave čuju se opet neki čudni zvuci. Lijevo je kamenje, desno potok, s druge strane potoka krdo divljih svinja.

Jesmo li mi to upali u  klopku?

Kroz travu ne možemo, na potok nećemo, znači, penjemo se uz brdo prekriveno kamenjem, u nadi da ono ne skriva nova uzbudljiva iznenađenja poput, recimo, zmija.

Par koraka dalje ugledamo, naravno, – zmijsku kožu.

Samo bez panike, molim. Ponosna vlasnica kože sigurno je odavno promijenila mjesto prebivanja, kao i konfekcijski broj!

Iz nove perspektive gledano, trava koja je prekrila put djelovala je sada nekako nižom i manje opasnom.

Sin je inzistirao da ipak krenemo naprijed, on vodi. Lud na majku, avaj! Ludost se u nas Uskoka već stotinama godina uspješno prenosi s generacije na generaciju. Imao ju je moj otac, pa ja, a sada, eto, kako se iz priloženoga lijepo može vidjeti – ima je i moj sin!

Probijemo se nekako i kroz tu travu i izađemo na šumski put. Fantastično!

Nastavljamo uzbrdo. Još samo 300 m i tu smo!

Sada ja preuzimam vodstvo. Ostatak ekipe malo se umorio pa idu polako iza mene. Jurim naprijed jer želim što prije stići, a onda čujem neko šuštanje s moje desne strane.

Grana puca ‘kvrc’, lišće šušti ‘šššššš’, kamenje se kotrlja… Od novog šoka ponestalo mi je odgovarajućih onomatopeja!

Vidim sivo i dlakavo stvorenje na tankim nogama, praktički juri ka meni. Ukopam se na mjestu. Stvor stane, ili nestane iz mog vidokruga, a onda se opet začuje životinjski krik, koji mi se sada učinio mnogo višim od prethodnog, svinjskog. 

Samo što nas ovoga puta od zvjerskog krika ne dijeli ni potok, ni jarak, ni trava. 

Protrnem. Premrem. 

Poput prave primabalerine okrenem se hitro ka mužu i djeci, signalizirajući im suptilno da učine isto. 

Prvi puta u životu poslušaju me svi od prve! 

Uspon je trajao oko sat vremena, ali spustili smo se za 5 min. Ili nam se barem tako činilo. Cijelo to vrijeme riječ nismo progovorili. Kroz glavu mi je prolazilo mnoštvo misli. Jesam li mu ovim suviše pustolovnim izletom upropastila rođendan? Hoće li djeca imati traumu od neposrednog doživljaja autentične divljine? I zašto, pobogu, nisam obukla čarape, pa tko još nosi kožne cipele na bosu nogu!?

Hej, ovo je bilo ludo! Govori mi muž, očito sluđen od adrenalina i toliko neočekivane akcije. Sigurno je i u nekoj vrsti posttraumatskog šoka, pomislim puna razumijevanja.

Pobjegli smo od krda divljih svinja, i vidjeli zmijsku kožu, i žabu i paukove, jeeeeeej! Deru se djeca, vidno zadovoljna našom spontanom avanturom. 

U podnožju slapa skinuli smo se u kupaće i hladili u svježoj, planinskoj vodi. Koja uživancija, koja ljepota!

Dan četvrti

Zagrebačka idila – Vrapci i komarci, ali pretežito komarci

I reče superžena: „Neka budu 
svjetila na svodu spavaće 
sobe da luče dan čak i po 
noći, da budu znaci 
komarcima, stršljenima 
i leptirima noćnim, 
i neka svijetle 
na svodu cijelu noć 
i rasvjetljuju nam sobu, 
da probdijemo 
noć i ne zaspimo do zore.“ 
I bi tako. 
Tako bude večer, 
pa jutro – dan četvrti.
Zapadni obronci Medvednice, 
zelenilo, 
mir, tišina i -
neizdrživa vrućina. 

Brdo, a na brdu kuća. 
U kući soba, a u sobi 
žena, muškarac i -
komarac. 

Isprva je sve djelovalo posve normalno. Ponoć je. U sobi je bilo nesnosno vruće pa smo širom otvorili sve prozore.

Čujem komarca, osjetim svrab, ali poželim što prije zaspati i zaboraviti na sve to. Polako tonem u san, još trenutak ili dva i spašena sam od jave. 

Oko jedan u noći muž po prvi puta ustaje, zatvara vrata i prozore pa pali sva svjetla.

Budim se i ja i već znam, nema mi spasa. Lov je počeo. 

S ručnikom u ruci vreba krvožedne komarce, juri po sobi i kolje vampirsku gamad. Plješće dlanovima, tapka stopalima, a stari parket neumorno svira svoju drvenu simfoniju dok meni glava puca i od svjetlosti, i drvene škripačke muzike, i krvničkog pljeska, i ubojitih zamaha ručnikom. 

Zadovoljan, gasi svjetla, otvara vrata i prozore pa liježe u krevet.

Sklapam oči, tonem u san. Komarci su me živu pojeli, ali ne marim. Želim samo što prije zaspati.

Nešto kasnije muž ponovno ustaje, zatvara vrata i prozore, pali svjetla. Ubilački pohod se nastavlja uz još glasniju ratničku himnu podivljalih parketa.

Unakaženi leševi palih komaraca ostaju vječno utisnuti u kreč zidova i stropa. 

Sve smo bitke dobili, samo rat smo izgubili!

Bitke su se tako, jedna za drugom, nizale negdje do pet sati ujutro. Kada je u osvit novog dana napokon legao, pomislila sam kako je to kraj, a onda sam čula zujanje posljednjeg komarca.

Još nije svršeno, a već je svanulo! 

Prokleto brdo, i kuća, i okućnica, i šuma i zelenilo, i mir, i tišina! 

Dan peti

Glavobolja zbog izobilja

I reče superžena: „Nek' nam je 
frižider uvijek pun svježe 
ribe od domaćih ribara, a 
povrće i voće nek' zri u vrtu 
kod dede Jordana u selu!“ 
I bi tako. Kupi superžena ribu 
u ribara, a smokve, šljive, 
paradajz, krumpir, tikvice, 
vina i rakije svake vrste 
u seljaka. I vidje superžena 
da je dobro. I pripremi 
zdrav i jednostavan 
ručak, govoreći: 
“Pijte i jedite, 
ovo vam je gmo free!“ 
Tako bude večer, 
pa jutro  - dan peti.

Dosadilo mi je ići u trgovinu, tumarati bespućima trgovačkih lanaca, stajati na kasi, tražiti parking i tegliti plastične vrećice pa jednog lijepog dana rekoh samoj sebi – superženo, draga, najdraža, jedina moja, ne valja ti ovo! 

Na plaži smo dobili dojavu kako iznad nas u selu ima jedan deda koji prodaje voće i povrće iz svog vrta, domaća jaja, vino i rakiju. Bilo je to otkriće nakon kojeg ništa više neće biti isto.

Otada redovito posjećujemo dedu u selu. Dobar dan, deda! Što imate danas? I što deda toga dana ubere u vrtu, to superžna skuha u loncu.

Menu se slaže na licu mjesta, a improvizacija je još jednom na velika vrata ušla u naš jednostavan i miran morski život.

Jedna medica prije, čaša domaćeg vina uz ručak, pa kavica. To je zlatno pravilo i njega se držimo, sve ostalo je varijabilnost.

A onda smo na plaži dobili još jednu dojavu. S ovom nismo imali toliko sreće.

Čuli smo da je riba kod ribara na mo(r)lu u zoru upola jeftinija. Ubrzo je cijela plaža ranom zorom ganjala ribare po molovima, ne bi li ugrabili tu jeftinu, svježu, jadransku ribu. Malo po malo, počeli su se stvarati redovi na molovima, a znalo se dogoditi i da nestane ribe pa si uzaludno ustajao u svitanje dana, palio auto ili pedalirao biciklističkomm stazom, i onda još čekao 45 min u redu. 

Svatko tko je toga dana ipak uspio kupiti ribu kod ribara, donosio bi je na plažu i svoj „ulov“ pobjedonosno čistio u moru, stavljajući tako sol na ranu svim onim nesretnicima koji su se toga jutra praznih ruku vratili s mola pa sada ponosne kupce i buduće konzumente ribljih delicija mrko gledaju teško dišući, što od vrućine, što od čiste pakosti. 

Jednoga dana, prejedena od istarskog krumpira, domaćih tikvica, patlidžana i paradajza pripremljenih na sto različitih načina, superžena odluči okušati sreću i nabaviti ribu kod ribara.

Po plaži se raspitala o mogućim lokacijama, kao i o najpovoljnijem terminu za nabavku ribe. Svi su se jednoglasno složili da najkasnije do 6.50 sati mora biti na molu i držati stražu. Ribarski brodovi dolaze između 7 i 8 sati.

Izloži svoj plan mužu, koji joj samo kratko poželi sreću, ne vjerujući ni na tren da će zbog komada svježe ribe sutra zaista ustati u 6 sati.

Navila sam budilicu, a prokletinja je zazvonila točno u 6h.

Ustala sam, oprala zube, uzela ključ od auta i 20 eura jer sam zaboravila promijeniti novac. Vozim ka Umagu i tražim taj mol. Nađem mol. Parkiram auto. Izađem i čekam.

Tri ribarska broda su tu, ali prazna. Na samotnom molu strpljivo čekamo samo ogroman galeb i moja malenkost. Nema gužve, ali nema ni ribara ni ribe.

Glava mi puca, ovako rano nisam ustala već više od mjesec dana, mislim da sam u šoku.

Koja prevara! Ali, praznih ruku se ne vraćam!

Ulazim u auto i mijenjam smjer. 

Sada vozim za Novigrad. Parkiram i krećem na rivu. Malo sam nesigurna na nogama, glava me sve više boli, ali ja sam žena sa ciljem.

Dobro jutro. Izvolite! Našla sam i ribare i ribu, i jedina sam mušterija, koliko vidim, tako da mogu birati do mile volje. Blago meni!

Nego, do kad ste vi obično ovdje?

Tu smo svaki dan do 10-11h h, ne brinite, i uvijek ima ribe.

Lijepo je to znati, dobro da sam pitala, jer da nije tako, ne bismo se mi nikada više ove svježe ribe od ribara najeli!

Glava me boljela još barem dan nakon toga, ali riba je bila prvoklasna! Isplatilo se!

Dan šesti

Tražim djeci prijatelje po plaži

I reče superžena: 
„Naći ću vam 
prijatelje na sliku vašu, 
vama slične, 
da se imate s kime 
igrati na plaži 
pa da se i ja malo 
odmorim od vas.“ 
I odabere superžena 
pogodne kandidate 
među svom djecom s plaže, 
i ostvari kontakt, 
i osmisli plan. 
Pozove ih zatim na igru, 
i upozna ih 
jedne s drugima, 
i reče im: 
„Igrajte se 
i skačite, 
plivajte i veslajte, 
pokorite cijelu plažu 
i sebi je podložite! 
Vladajte ribama u moru 
i pticama u zraku 
i svim živim gušterima 
što puze po stijeni!“ 
I doda superžena;
„Evo, dajem vam i SUP 
i veselo, 
i sav sitniš za sladoled 
i sok, i sve grickalice hrskave 
i kekse slasne: 
neka vam budu za hranu! 
Samo idite 
i pomaknite se malo 
da mi ne pravite sjenu, 
dok pokušavam uloviti boju 
i čitati u miru. 
I bi tako. 
I vidje superžena 
što je učinila, 
i bijaše veoma dobro. 
Tako bude večer, 
pa jutro – dan šesti.

Obiteljska ljetovanja spadaju u vrstu visokorizičnih putovanja, i to nema nikakve veze s koronom. Sve što teoretski može krenuti po zlu, obično završava u katastrofi, nezamislivo postaje sasvim uobičajeno, dok se planirano i željeno najčešće pretvara u nemoguće i posve neizvedivo. Ali, to, dakako, još nije sve. Čak i ako su djeca već porasla pa su samostalnija i manje zahtjevna za održavanje, to nije nužno garancija za bezbrižan odmor. 

Sjedimo na plaži, tek smo stigli i ulovili baš zgodno mjesto za izležavanje. Iz torbe vadim knjigu i ručnik, znajući da mi ništa neće ovaj dan pokvarit‘! Čujem more i ptice, zrak miriše na sol i čemprese, sunce još ne prži, a blagi povjetarac hladi me dok bezbrižno okrećem prvu stranicu, kad čujem poznate glasove iz vode:

Mama, dođi da se igramo dodavanja!

Mama, da ti ronimo kroz noge!

Mama, dodaj mi naočale za ronjenje!

Mama, pokaži mi stoj u vodi!

Mama, ja bih kartao!

Mamaaaaaaaaaaaaa!

Dosadno im je. Rodila sam drugo dijete da se s prvim ne bih morala igrati, tako da se sada s punim pravom osjećam prevarenom!

Očekivala sam da će se igrati zajedno, ali samo se svađaju. Kuku-lele!

I što sad? Sama sam si kriva, znam, ali moram li zato biti ovako surovo kažnjena?

Superžena spazi simpatičnu dječju ekipu samo par ručnika dalje i u njima pronađe spas! Svojoj djeci naći će prijatelje za igru i osloboditi se tako te pomalo naporne cjelodnevne aktivnosti. 

Bok cure, mi smo se baš htjeli dodavati malo u vodi, jeste li za? Pa ok, može. Super, dođite!

Okupim ekipu u plićaku i odigram koju rundu s njima dok se svi malo ne opuste i ne „zagriju“. A onda samo nestanem, šmugnem natrag na svoj ručnik. Kao, odmah se vraćam.

Sve bi bilo super da je u toj ekipi bio i barem jedan dječak, međutim, nisam bila te sreće. Tek što sam se ponovno ugodno smjestila, dolazi mi sin i govori kako nema namjeru igrati se s djevojčicama i pita želim li se možda kartati s njim.

Posve sam sigurna da ne želim, ali ne mogu mu to baš reći direktno u lice.

Osjećam kako mi puls ubrzano raste.

Ako uskoro nešto ne poduzmem, ostatak dana provest ću kartajući mau mau.

Blago mu se osmjehnem i u paničnom strahu od kartanja pogledom već tražim sljedeću žrtvu po plaži. Spasonosnim mi se odmah učini dječak s čijim sam ocem prošlog ljeta u prolazu izmijenila riječ-dvije. Ustajem, uzimam karte i krećem ka potencijalnoj obitelji za druženje, vodeći, naravno, i sina sa sobom.

Ako plan uspije, idealno bi bilo da kartaju pod njihovim suncobranom. Tako će bez straha od sunčanice moći kartati dulje, a ja ću imati savršeni mir na svom ručniku, lijepih dvadesetak metara dalje.

Sin oklijeva. Ja ne. Praktički ga moram vući za sobom, ali baš me briga, bitno je da ga što prije uvalim ovim ovdje dragim, nepoznatim ljudima sa velikim suncobranom i podobnim djetetom.

Ciao, kak‘ ste? Baš lijepo da ste uspjeli doći. Jeste li dobro putovali? 

Nemam pojma što mi govore jer ne razumijem slovenske dijalekte, ali potvrdno kimam glavom.

Ovo je moj sin, on bi kartao s tobom. Igraš mau mau? Super. Uživajte!

Po treći put zauzimam svoju poziciju na mekom ručniku i ponirem u drugu stranicu knjige.

Gušti su gušti!

Dan sedmi

Brijuni i rođendansko mudrovanje o starenju

„Tako bude dovršen ljetni 
godišnji odmor 2020 sa 
svim svojim izazovima, 
usponima i padovima. 
I sedmoga dana dovrši 
superžena svoje djelo. 
I počinu sedmi dan od 
svega djela koje učini. 
I provede superžena 
sedmi dan na Brijunima 
i proslavi tamo 
svoj rođendan. “

Brijuni za rođendan! Prvo vožnja brodom na Veliki Brijun pa vlakićem do safarija. Titov muzej, kadilak, kapelica, bizantske i rimske ruine. Maslina stara 1600 godina, mediteranski vrt, paunovi, dinosauri… Sto čuda.

Dašak kulture i zov divljine, dva u jednom!

Uzbuđenja zbog samog rođendana odavno više nema. Sada je to samo izlika za malo luksuziranja i uživanja u nečem nesvakidašnjem. 

Ipak, rođendani nešto znače.

Superžena na taj dan pomisli na cijelu proteklu godinu, a onda i na sve godine do sada, postavljajući si uvijek ista pitanja – jesu li stvari malo bolje ili malo gore nego što su bile? Jesam li napredovala ili nazadovala? Jesam li barem malo sretnija, ispunjenija i zadovoljnija nego ranije?

Superžena ne voli osobito stagnaciju, kao ni priče o starenju.

Stagnaciju možda još i može razumjeti, ali priče o starenju nikako. Stagnacija za nju znači da u protekloj godini nije ni napredovala, ni nazadovala, ali to uglavnom nije njen slučaj.

A starenje? Što se superžene tiče, stari otkako se rodila, pa u tome ne vidi baš ničeg spornog, uzbudljivog ili pak novog.

Iskustvo periodičnog ponavljanja različitih životnih faza, kao i spoznaja da je samo promjena vječna, od velike su pomoći kada čovjek ne želi zaglaviti u strahu od trenutka i svega što nam vrijeme donosi, ili pak češće – odnosi.

Bore? Pa koliko se ona sjeća rodila se sva naborana, a 36 godina kasnije izgleda puno bolje nego na slikama iz rodilišta – ima manje bora, ljepši ten i daleko kvalitetniju kosu!

Definitivno napredak u svemu, osim u skromnosti.

Prijateljice joj se često žale na promjene koje „dolaze s godinama“. Superžena se ne opterećuje protokom vremena i njegovim posljedicama.

A zašto i bi?

Kad smo bili mali o ‘protoku vremena’ i tim famoznim ‘promjenama’ ništa nismo znali, ali nas odsustvo znanja o tome nije spriječilo da budemo sretni.

Štoviše, bili smo bezbrižni.

Uživali smo u svakom trenutku kao da je nešto posebno i jedinstveno, a veselili se otkrivanju nečeg novog i uzbudljivog.

Nismo imali nikakvih želja, samo osnovne životne potrebe, koje smo lako i brzo zadovoljavali.

Ništa nas nije brinulo, ali nas je zato mnogošto jako veselilo. Uživali smo čak i u vlastitom zaboravu!

A onda smo spoznali spoznaju…

Odrastanje iliti starenje, međutim, ima i svojih dobrih strana.

Lekcije koje smo, bezbolno ili pak ne, na kraju ipak uspješno savladali, dovele su nas do željenog cilja, a gradivo koje tek trebamo naučili, odvest će nas jednom možda i dalje nego što smo ikada mogli i sanjati.

Sanjate li još?

Superžena i dalje neumorno i strastveno sanja. Često zamišlja svoj davno priželjkivani život, a u beskraju šarenih snova i onkraj neustrašive mašte već ga i posve jasno vidi.

Sluti radost koja će tek doći, svojoj budućoj sreći unaprijed se osmjehuje.

Nešto joj govori, biti će sve ok.

Kada čovjek istjera strah iz sebe, napravi mjesta za mir.

Palme i agave, ruže u cvatu.

Dok odmaram oči u blagotvornoj hladovini bora i čempresa, pogled mi nespretno sklizne i otkotrlja se iz okvira sunčanih naočala. Razliven tako po nepreglednoj blistavoj, morskoj pučini ponovno se privikava na davno izgubljen mir.

Otplovljava misao, jedna za drugom…

Dok u gladne zjenice ponovno sakupljam morem rasute dojmove, očima punim plavetnila i snova gledam radosna lica svoje djece i muža.

I znam, sve jest ok. 

Leave a Comment