Dnevnik superžene vol. 9 Bijeg iz zatvora

Jeste li ikada bježali iz zatvora? E, nisam ni ja, ali planiram uskoro. Zatvorili su me ovdje kao posljednju kriminalku i sad još očekuju da im budem zahvalna na tome.

Fala lepo, al´ ne bu išlo!

Okružena misterijom ružnjikave stvarnosti, ispijam još jednu čašu planova za budućnost s gorkom aromom poraza. I dok polako kompletiram svoju zbirku lijepih sjećanja i dubokih razočaranja, postajem bolno svjesna činjenice da je krajnje vrijeme za bijeg. 

"I want to break free
from your lies
la la la la laaaaaaaa
God knows, God knows 
I want to break free" 

Život u zatvoru vrlo je jednostavan. Odvija se posve rutinski i bez velikih iznenađenja. Užas jedan! S obzirom na to da se nikako ne mogu pomiriti sa svojom tužnom zatvorskom egzistencijom, skovala sam pakleni plan i povjerila ga odmah svojim najmilijima –  mužu i djeci. A kad sam zatražila njihovo cijenjeno mišljenje, imala sam što i čuti! 

Lud, zbunjen, normalan, 
i superžena.

Kći, srećom ipak razumna na majku, odmah počinje vagati argumente. Za ljude poput tebe, oglasi se nakon kraćeg razmišljanja moje produhovljeno žensko čeljade, korona je dar s neba, za ostatak čovječanstva pak – veliki test! Pobijediti je možemo samo ujedinjeni i složni!

Posve nepripremljena na ovo instant utapanje u mračnim dubinama njenih ubojitih misli, zamolim je brže-bolje za spasonosno pojašnjenje.

Predivan dar, majko, ako baš moraš znati, nastavlja mala bez trunke ironije u glasu. 

Ona se, dakle, ne šali. Voda mi je sada već došla do grla. Tonem! Upomoć! S.O.S.!

9:20 h Mama u supermarket ulazi bez maske. Tek nakon intervencije zaštitara postupa propisno. Je li to samo slučajnost, ili je mama zapravo bio-terorist?

Ti, koja se uvijek žališ da premalo spavaš i da ti vrijeme leti, slobodnog vremena sada imaš na pretek. Ili možda griješim? Ali čuj, da nisi toliko opterećena svim i svačim, uvidjela bi i sama kako ti nikada nije bilo bolje…

Mi se možda nismo dobro razumjele, ali ja planiram pobjeći odavde, curo!

10:00 h Mama u pitanje dovodi #ostanidoma, a možda i cijelu karantenu. Počinjemo sumnjati u njenu odanost našoj stvari.

Samu sebe lažeš, majko draga, što lako mogu i dokazati. Hm… Pa da vidimo… Pola dana nešto premećeš i sadiš po balkonu, a drugu polovicu, s koktelom u jednoj i debelom knjižurinom u drugoj ruci, izležavaš se na vrelom suncu i „hvataš bojicu“. To što ti je mobitel stalno isključen neću ni komentirati…

Nit ´ brige, nit ´pameti! 

Ti si, mila moja, o svemu ovome, vidim, baš dobro razmislila. Znači, po tvom skromnom i pristranom sudu, samo se bespotrebno uzbuđujem zbog korone i posljedica koje ćemo tek osjetiti? No, samo daj, kaži slobodno kaj ti tvoje neznatno životno iskustvo govori o svemu ovome?

10:05 h Mama je opet čudna. Čini se da ne vjeruje u priču o koroni. 

Razloga za uzbuđivanje i negodovanje imaš i više nego dovoljno, ali ne zbog karantene, maski, učenja od doma ili socijalne distance, već zbog tvoje urođene šlampavosti i pretjerane šeprtljavosti, koje te cijeloga života prate kao zle sjene. Samo toga zbog posla, silnih obaveza i zabave do sada nisi bila svjesna.

Ooo, dolazimo li napokon do dijela gdje mi izlažeš zašto je mistična korona – veliki test za čovječanstvo? Naša velika šansa? 

Zahvaljujući karanteni, maske su pale, a istina je izišla na vidjelo… Nisi li, na kraju krajeva, upravo ti ta, koja svaki dan nešto polomi, razlije, prospe ili poruši  po stanu? Nismo li mi samo nijemi svjedoci tvoje misije totalnog uništenja? I nije li to onda tvoja šansa da nešto promijeniš u svom životu? 

Moja urođena mana iznenadnog gubitka koordinacije nema baš nikakve veze s činjenicom da smo svi mi zatvoreni u zlatne kaveze i da nas vlasti tretiraju poput svojih kućnih ljubimaca! Hrane nas, obilato snabdijevaju wc-papirom i dresiraju. Kažnjavaju nas kad ne slušamo, a pomaze malo kad smo dobri i poslušni! 

Ma, ti si veća opasnost za svijet od korone! A tvoja konstantna omiprezentnost ugrožava očuvanje ionako skromne obiteljske baštine i nekolicine preostalih materijalnih dobara u našem domu. I da, tu se korona stvarno pokazala ubojito opasnom, prije svega po suđe i ukrasnu keramiku, ali i mnoštvo kućanskih aparata koje tako nemilice istrjebljuješ… Pokoj im duši.

Vaš jedini kućni ljubimac bio je mali mrav po imenu Johnny koji je kod nas živio punih 5 min, a onda vam je pobjegao. Naravno da vi ne možete razumjeti ovu analogiju! Što se pak tiče mog minornog problema s koordinacijom, u svoju obranu mogu tek reći kako se radi o drevnom prokletstvu izolacije prema kojem je nama, sluđenim nesuđenim kućanicama, suđeno da što prstom dotaknemo, to i uništimo. Zato se ja i toliko silno trudim ne raditi ništa po kući. Bojim se tog prokletstva… Kužite?

Modus operandi domum, jel´.

Johnny je pogriješio što je otišao, mi smo ipak pametniji od mrava!

Tako je! I ne znamo ni za kakvo prokletstvo, znamo samo da su se stvari ovdje potpuno otele kontroli! Normalno bi bilo da smo mi ti koji stalno nešto prljaju i lome, a da si ti tu da nas u tome spriječiš, ali koliko smo mogli primijetiti, do sada si uspjela pružiti samo zaista loš osobni primjer…

Prilično si kritična  za nekog tko osobno prilično loše podnosi bilo koju vrstu kritike, znaš!

Gle, ona samo iznosi činjenice, a one ti ovih dana ne idu baš u prilog, zaključuje mudro sin moj jedini. Sjetimo se, primjerice, jučerašnjeg „coffee-incidenta“! Napravila si kavu i onda je amaterski razlila po cijelom stolu, satenskom stolcu i parketu. Pa ti sad hodočasti u IKEA-u i dokaži kako su ti opet prodali robu s greškom! 

Ali, i tamo te sigurno već imaju zavedenu negdje pod „fake shopper“, zato pripazi malo.

Ja se borim za prava malog čovjeka, dame i gospodo izdajnici! 

10:17 h Gubimo svaku nadu. Mama i dalje ne prihvaća nužnost poduzetih mjera, a odbija i preuzeti dio odgovornosti za budući tijek pandemije.

Mda. Kakogod. Dokazni materijal br.2: riža. Postoji razlog zašto sada svaki odlazak u kuhinju podsjeća pomalo na šetnju rižinim poljima u dalekoj nam Kini. Jer, kad ti posiješ rižu, ona i iz parketa niče! A znaš li što rade Kinezi kada izbije pandemija? Nose maskice i ostaju domeka!

Maskice? Nosim i ja masku, samo ne iz uvjerenja, već zbog para, jer ne želim svakoga dana plaćati novu kaznu. Ali, jednog principa ipak se držim – odbijam nositi „lijepe zaštitne maskice“ koje strašno podsjećaju na gadne njuške kućnih ljubimaca!

Ma, samo nam 
još brnjice fale, 
ali i njih nam 
obavezno stavite, 
tako da ne možemo 
ni lajati, ni gristi !

Nosim zato radije običnu, ružnu, medicinsku masku. Želim da me grotesknost i nenormalnost naše nove normalnosti svakodnevno bodu u oči, guše, stežu, žuljaju i svrbe; da mi ne dozvole da pomislim olako kako je ova nova normalnost stvarno – normalna. I ostat će tako sve dok me konačno ne puste na slobodu, ili dok ne pobjegnem poput mrava Johnnyja.

I nisu to nikakve 
"lijepe maskice" nego
"gadne njuškice" 
kućnih ljubimaca 
koji ne znaju 
tko su njihovi vlasnici!

Baš se ne daš razuvjeriti. Trebamo li možda spomenuti i skandalozni „džungla incident“, prijeteći priupita slatka mamina curica.

Zaista ne trebamo. Mislim, nemam pojma o čemu pričaš!

Dozvoli da te ipak ljubazno podsjetim na nemili događaj koji se zbio baš prošlog tjedna kada si, zalijevajući svoju balkonsku džunglu, uspjela kompletno potopiti ne samo naš nego i balkon ispod nas, i to tako da je nakon tvog ničim izazvanog „vodoprolića“ susjedi voda još satima kapala po novoj vrtnoj garnituri i romantičnom doručku za dvoje. 

Normalno da se onda gospođa osobno došla žaliti, kucajući nam nervozno na vrata. Ili se toga možda ne sjećaš? Sklona si zaboravu kad su u pitanju tvoji propusti, tako da me to ne bi osobito čudilo, pripomene sin moj, prvorođenac.

Razlivene po vreloj ringli 
kapljice crne kave
tako neodoljivo mirušu na
slobodu „za“ i slobodu „od“.

Sirova riža
pod bosim stopalima
kao kamenčići na plaži…

I dalje ne mogu shvatiti odakle toj ženi hrabrost da u vrijeme zabrana i restrikcija toliko riskira, dolazeći nam čak na vrata! Trebala sam je odmah prijaviti, ali što ću kad sam meka srca, nije sirotica kriva što ima slabe živce te tko zna kakve psihičke probleme, slažem u jalovom pokušaju samoobrane. 

Ali, prava je istina da sam se potajno nadala da će susjeda poplavu iskoristiti kao izliku da svrati kratko na kavu, trač-partiju, ili rakiju. Ima danas svakakvih ljudi, ništa me ne bi čudilo! Maštala sam o tome da je naša nova susjeda bivša robijašica, ili da je u pitanju neka druga vrsta društvene anomalije, te da smo možda mogle postati i prijateljice… Ispalo je, međutim, da je naša susjeda samo dobra građanka koja ne voli osobito vlagu. 

A da je nečiji kućni ljubimac, 
moja susjeda sigurno
ne bi bila zlatna ribica!

10:21 h Ipak ima nade! Spomenula je restrikcije i čini se da razumije koliko je bitno držati se smjernica vlade i stožera.

In causa „vodoproliće“ govorimo, naime, o klasičnoj zamjeni teza! Jedina prava žrtva u svemu ovome nedvojbeno sam ja, budući da moja pomno isplanirana akcija i uloženi trud nisu urodili željenim plodom! 

Da, da, da. Naravno. Jer ti, kao što znamo, nikad nizašto nisi kriva. Kakogod…

Vi ste premali da biste shvatili o čemu se tu zapravo radi i što je sve na kocki! Ova korona…

10:24 h Crv sumnje je izjeda. Nema joj spasa.

Kada god nemaš jakih argumenata, samo nas vrijeđaš da smo mali i da ništa ne znamo!

Mali jeste, to je neosporna činjenica, ali znanje je jedno, a instinkt drugo. 

Naravno, od klimavih činjenica brzo i lako došli smo opet do voo-doo magije i čiribu-čiriba instinkata, procijedi kroz zube moja mala kraljica razuma i logike.

Dok mi u svojoj malen(k)osti žeđamo za znanjem, ti piješ s nepresušnog izvora instinkata. Tvoji instinkti sigurno te vode mračnim putevima medijske manipulacije, panike i straha. Pa naravno, kad su nepogrešivi, hvaljeni bili! 

Dodamo li tome još i radijaciju, nuklearnu energiju te jaka gama-zračenja, dobivamo super instinktivnu superženu koja je uspjela prva prokužiti koronavirus! Znaš, možda bi stvarno trebala napisati knjigu… Da izbaciš sve to iz sebe, ono, kao neka psihoterapijica, ili tako nešto…

10:29 h U posljednjoj smo fazi ispitivanja slučaja. Unutarnji neprijatelj uskoro će sve priznati.

Kada malo porastete, nastavljam prilično smireno, shvatit ćete.

Da ste, slučajno, 
vi nečiji kućni ljubimac,
što biste bili?

Opet koristiš jako puno riječi koje samo nepotrebno stvaraju konfuziju u mojoj glavi. Prijeđi na stvar, dok nisam zaspala u hodu.

Pragmatična mlada dama očigledno ne pati od nesanice. U redu. Milijuni ljudi diljem svijeta danas sretno žive u svojim zatvorima! 

10:33 h Potvrđeno je, mama je izdala i koronu i stožer. Potrebno je poduzeti mjere te u najkraćem mogućem roku suzbiti svako daljnje širenje sumnje u koronu.

Vodi li ovo kamo, želio je znati moj sin nestrpljivko.

Ah, moj sin! Muško k´o muško, znate i sami… Prvo s indignacijom odbaci moj smjeli plan bijega, a onda nastavlja s bespoštednom kritikom.

Ja sam se baš usrećila s ovom svojom djecom…

Potpuno sam zatečen impulzivnim i posve neprimjerenim ponašanjem majke koja, iako već u zrelim godinama, nikada neće naučiti kako držati se pravila igre ne znači pristati na konformizam! 

Na kraju se toliko uspuhao da je morao napraviti kratku pauzu, a onda je odjednom čudesno povratio moć govora te nastavio: Za ne povjerovati! Mi smo u KARANTENI, a ne u ZATVORU, i realno, super nam je! Ovdje smo na sigurnom, a sve dok nosimo maske i pazimo na razmak, štitimo ne samo sebe, nego i sve ostale. Zašto to ne možeš prihvatiti?

Ono, za ozbač! 

Bravo, dobar dečko! K nozi! 

Doslovno nisam razumio niti jednu jedinu riječ koja ti je, po običaju, tako neoprezno istrčala iz usta te zamalo poginula, prelazeći na drugu stranu razuma. Ali, sada za ozbiljno, mama. Želim te pitati nešto. Zašto bježati iz raja? Zašto ponavljati iste greške? Želimo li zaista postati Adam i Eva novog doba!? Nismo li, jednom prognani iz Edenskog vrta i okrutno kažnjeni zbog gotovo djetinjaste želje za višom spoznajom, već dovoljno propatili? Kriknuo je, očajavajući. 

Historia magistra vitae.

Nakon kraće dramaturške stanke završio je svoje uvodno izlaganje prožeto biblijskim motivima i simbolikom pa me nastavio daviti mnoštvom nekih manje-više nebitnih geografsko-strateško-ekonomsko-socijalno-psiholoških detalja, tipa, a kamo bismo uopće otišli i što bismo točno tamo radili? Kao što rekoh, neke posve banalne stvari…

Pobogu, mama, daj se uozbilji! Mani se više ćorava posla i dodaj mi daljinski, počinje serija.

10:39 h Čekamo direktivu. Neprijatelj nikad ne spava, samo dremka.

Dok hladna bujica njegovih kritičkih riječi bespoštedno riba moje početno oduševljenje, zatvorska ćelija sve mi manje djeluje kao okrutna kazna, a sve više kao jedino moguće utočište, kako od globalnih problema, tako i od napasti mnogo većih i od same korone – malih parazita s kojima dijelim genetski materijal i životni prostor. 

Ludilo, brale, ludilo…

Iza zatvorenih vrata moje skromne, ali sigurne i vrlo udobne ćelije, barem imam neki svoj mir. Dok u glavi, odlučno i bez imalo grižnje savjesti, uspješno gasim nadobudne glasove svog preuranjeno emancipiranog podmlatka, prepuštam se višesatnom uživanju u čarima blažene izolacije, uviđajući najzad kako je ugoda – često ugodnija od slobode. 

Pišljiva sloboda.

Otkako više nisam slobodna i ne upravljam svojim životom, proživljavam renesansu! U nepuna dva mjeseca uspješno sam metamorfozirala u liječenu radoholičarku, opuštenu no control freakušu te gorljivu pobornicu prokrastinacije! 

Jednom riječju – u sretnu i zadovoljnu lijenu guzicu! E, mašala!

Živjela izolacija! 
Smrt ambiciji,
sloboda neradu!

I stvarno, dok po cijele dane gledam omiljene filmove i serije, otvarajući još jedno rashlađeno pivo i novu vrećicu čipsa s mediteranskim začinima, uviđam da već tjednima prkosim zakonima liberalnog kapitalizma.

Ali, doći će mi taj glave, kad-tad…

Kaj je, je!
Da bi reč rekel!

Slušajte vas dvoje, obratim se za večerom opet svojoj djeci, tim prodanim dušama nove normalnosti. Ako sam dobro shvatila, što se vas tiče, rasprava o bijegu iz zatvora je završena? 

Da, mama. Svršeno je.

Uslijedio je poljubac u obraz.

Mi vjerujemo vlasti koja nas spašava od korone. Ne želiš valjda da svi pomremo?

Pa, fala lepo! Znate kak´ se veli, ponuđena k´o počašćena! 

Umalo da se nisam udavila baš lijepim komadom pečene janjetine koji mi je zastao u grlu kada sam čula njihove hvalospjeve!

Pitam se, 
hoće li jednom
i naši pravi vladari,
ti bezimeni junaci
nove normalnosti,
dobiti svoje zaslužene
hvalospjeve? 

Mene ni u kom slučaju neka više ne pokušavaju spasiti, zaurlam glasnije no što sam zaista željela. Ako moram birati između korone i klaustrofobije ili psihičkih oboljenja, riskirat ću radije s koronom! Nju sam ionako vjerojatno već preboljela.

Mama, tanka je granica između ludosti i hrabrosti, znaš? A sinonim za „ludost“ mogao bi biti i „glupost“. 

10:52 h Primili smo direktivu. U tijeku je operacija „Nevjerni Toma“. 

Ako ja uskoro poludim zatvorena ovdje u kući, tko će za to biti kriv, pitam ja vas, ha?! Ako na grobljima ipak bude dovoljno mjesta za žrtve korone, hoće li ih biti i u ludnicama?? 

Bože, koliko ti dramiš!

Da, stvarno pretjeruješ! Napokon imaš šansu postati bolji čovjek, a ti se uporno zamaraš postavljanjem pitanja koja ne zahtijevaju odgovor. Uostalom, kaj te briga jesu li ti testovi precizni, ili koliko je korona stvarno zarazna? Daj se opusti i uživaj! 

Da, ili barem pusti nas da uživamo dok još možemo. Pa znaš da su najavili da ćemo uskoro opet morati u školu! 

Fakat nisi ok. Ono, nemreš bit´ tak ´ sebična.

Da mi je na samo jedan dan vaš mozak pa da se i ja malo odmorim! Da postanem bolji čovjek?? Vi se sigurno šalite! Ja kategorički odbijam postati bolji čovjek zbog koronavirusa! Ne treba meni viša virusna sila da mi ukaže na viši smisao! I odakle vam samo pravo da od mene sada očekujte da iz svega ovoga izađem bolja?! Ne pada mi na pamet!

Tvrdoglava kao i obično. Ništa novo. Ali, dobro, stari ljudi teško se mijenjaju, nisi ti kriva…

Ma, k´o ti je star, bezobrazniče jedan mali čupavi?!

Samo kažem da bi ipak trebala razmisliti malo. Svi pričaju kako je ovo šansa za cijeli svijet, a ti, ako ovako nastaviš, potpuno ćeš je potratiti! Zamisli samo što bi sve mogla promijeniti u svom životu i napokon biti sretna! Evo, za početak, mogla bi konačno naučiti francuski!

Ma, vas dvoje niste normalni. Mijenjate se vi slobodno, ako vas je volja, ali mene ostavite na miru! Ja smo želim svoj život nazad! Shvaćate li, n a z a d! I, by the way, francuski učim već dvije godine, samo mi NE IDE!

Ma, naravno, nikad nije problem u tebi, jer bože sačuvaj da jednom priznaš da si u krivu! Znaš li ti uopće što zapravo želiš? Jer, evo, meni stvarno nije jasno…

Ono što ja zapravo hoću lako se može sažeti u jednostavnoj poetičnoj misli vrlo bogatog liričkog izričaja: Preuzvišene virusne sile, sjašite više! Želim da konačno netko hrabar pritisne na „play“, pa da se život nastavi točno tamo gdje je pauziran. Nije bilo savršeno, priznajem, ali nisam se žalila. 

Nisi se žalila?! Ti? Ti se nisi žalila?? Pa ti kraljica kukanja! Sve ti smeta i nikada ništa nije dovoljno dobro za Tvoje radioaktivno Visočanstvo! 24 sata, koliko dan ima, nikada nije bilo dovoljno za sve tvoje planove, želje i potrebe, a sada sjediš kod kuće i uz pomoć daljinskog i otvarača za boce spašavaš svijet! Halo, ženo?! 

Mama, možeš li napokon progledati, pa da i nama svane?!

Koje pojednostavljenje stvari. Pa lijepo, nema što! Ali, samo da znate, o vi maleni i slijepi pored zdravih očiju, ja sam, i bez posredovanja te vaše više virusne sile, uvijek znala pronaći mrvu mira i zrno radosti da njima nacifram svoje sasvim obične dane i noći.

Jer, u neumoljivoj prolaznosti života uživati treba svjesno! 

Ako misliš na lijepu književnost i one svoje „blogiće“, prije krala bogu dane, ali, neka ti bude…

Kradljivica sam, pa šta?  Nije ni čudo što su me strpali u zatvor. Ništa, ali baš ništa meni ova korona nije koristila, osim što sam shvatila da i dalje bez problema mogu prespavati pola dana! 

11:13 h Neprijatelj je sve priznao. Prelazimo u završnu fazu operacije.

Ne, s tobom se jednostavno ne može razgovarati jer si previše isključiva. Ova rasprava nema smisla. Odlazimo!

Idite slobodno, prošećite malo, napravite, kao i obično, svojih 30-40 uzaludnih krugova oko zgrade i uživajte u ograničenoj slobodi kretanja i čarobnom pogledu na susjednu zgradu i ono raspalo gradilište u blizini. To vam je to za ovu godinu, samo da znate! Zbogom more, zbogom prijatelji! 

Adieu, ma cherie!
C ´est la vie!

Kad vam ja dam francuski!

Nego, gdje mi je muž, on me još jedini podržava i razumije! Mužu, o, muuužuuu?…

Tko je živio, živio je, mislim si ja i nastavljam dalje uz pomoć svoje bujne mašte i književne fikcije. Mi, koji ionako odavno živimo u knjigama, nećemo ni osjetiti da se svijet do temelja promijenio. Ako ništa drugo, uvijek možemo pobjeći nazad su svoje priče, pjesme i romane. Sakriti se među omiljenim stranicama dragih knjiga, zavući se pod njihove raznobojne korice i nestati zauvijek u skrivenim dubinama lijepe pisane riječi!  

Želim otići negdje gdje nema maski, vizira, rukavica, ni dezifisijensa! 

"Idem tamo gdje je sve po mom!
Da ne poludim, 
da ne mislim,
da ne čujem, 
da ne vidim,
da ne izgorim u sjaju tom,
Idem tamo gdje je sve po mom!" 

I vratit ću se 
kad jednom sve 
bude opet kao ranije,
sasvim obično ljudski.

A onda ću bez pitanja uzeti sve što mi je toliko dugo nedostajalo: tople zagrljaje i teglu šarenog, gromkog smijeha, čvrst stisak ruke, mek poljubac u obraz, čelo, usta, kosu, vrat…

A možda stvarno i pobjegnem iz ovog svog zatvora pa postanem kraljica podzemlja! I stanem remetit red i mir, unositi zbrku i galamu u ustajalu i dosadnu tišinu, prkositi kad treba i kad ne treba, naivno lajati na zvijezde. Vav-vav-vaaaav!

Ispravljati krivu Drinu 
i kriviti pravu. 

Jer je zabavnije tako.

I zato što je svijetu možda potreban jedan mali mrav koji odbija poslušnost, kome je sloboda ipak draža od terarija.

11:48 h Halo, policija? Želimo prijaviti žensku osobu srednje životne dobi…

Leave a Comment