Jeste li ikada bježali iz zatvora? E, nisam ni ja, ali planiram uskoro. Tjednima nas kao posljednje kriminalce drže zatvorene u vlastitom domu i sad još očekuju da im budemo zahvalni na tome.
Fala lepo, al´ ne bu išlo!
Okružena, dakle, misterijom ružnjikave stvarnosti, polako ispijam još jednu čašu planova za budućnost. Dok mi gorka aroma poraza ozbiljno iritira nepce i pomalo neočekivano potiče probavu, u meni se budi neka nova snaga. Dosta je bilo! Pobjeći ću i biti opet slobodna!
“I want to break free
from your lies
la la la la laaaaaaaa
God knows, God knows
I want to break free”
9:20 h U vrijeme restrikcija mama u supermarket ulazi bez maske. Tek nakon intervencije zaštitara postupa propisno. Je li to samo slučajnost, ili je mama zapravo bio-terorist?
Život u zatvoru tj. izolaciji vrlo je jednostavan, odvija se rutinski i bez velikih iznenađenja, a budući da se nikako ne mogu pomiriti sa svojom tužnom zatvorskom egzistencijom, skovala sam najzad pakleni plan bijega i povjerila ga odmah svojim najmilijima – mužu i djeci. Međutim, kad sam ljubazno zatražila njihovu bezuvjetnu podršku, imala sam što i čuti!
Lud, zbunjen, superžena.
Kći, moje produhovljeno čeljade, prva se javila za riječ. Odvagala je dobro argumente za i protiv te zaključila kako je za mene osobno korona praktički dar s neba, dok je za ostatak čovječanstva ovo veliki test, tj. bitka koju možemo dobiti jedino ujedinjeni i složni.
Posve nepripremljena na instant utapanje u mračnim dubinama njenih otrovnih misli, zamolim je brže-bolje za pojašnjenje: Predivan dar, mama!, nastavlja mala bez trunke ironije u glasu. Ona se, dakle, ne šali. Voda mi je sada već došla do grla. Na što li točno misli? Tonem! S.O.S.!
Razmisli malo, mama. Kad si se posljednji puta požalila na umor, gužvu u prometu ili manjak slobodnog vremena? Budi iskrena i prema sebi i priznaj da ti nikada nije bilo bolje.
Mi se očito nismo dobro razumjele, živimo u zatvoru, ali ja planiram pobjeći odavde, curo!
10:00 h Mama u pitanje dovodi #ostanidoma, a možda i cijelu karantenu. Počinjemo sumnjati u njenu odanost našoj stvari.
Trebaš li dokaze, mama? Prijepodne uz kavu sadiš cvijeće i začinsko bilje po balkonu, poslijepodne se, s koktelom u jednoj i debelom knjižurinom u drugoj ruci, izležavaš na vrelom suncu i „hvataš bojicu“.
Nit ´ brige, nit ´pameti!
Ti si, mila moja, vidim, o svemu ovome, baš dobro razmislila. Znači, samo se bespotrebno uzbuđujem? Mjere su dobre i potrebne, a jedina posljedica svega bit će moj preplanuli ten?
Nema potrebe za cinizmom, znaš.
10:05 h Mama je opet čudna. Čini se da ne vjeruje u općeprihvaćene narative.
Jedino što bi te trebalo uznemiravati tvoja je šlampavost. Jer nema te karantene ni socijalne distance, tog lockdowna ni distance learninga koji bi za svijet pogubniji bio od tvojih nekoordiniranih pokreta.
Ooo, dolazimo li napokon do dijela gdje objašnjavate zašto je sve ovo veliki test za čovječanstvo? Naša velika šansa?
Maske su pale i istina je izašla na vidjelo, a sve zbog karantene. Možda ti je promakao, ali ne prođe ni dan da po kući nešto ne polomiš, razliješ, prospeš ili porušiš. Zato si z nas doma ti opasnija od korone! Ovo ti je možda jedina šansa da napokon nešto promijeniš u svom životu…
Moja urođena mana iznenadnog gubitka koordinacije ekstremiteta nema baš nikakve veze s činjenicom da smo svi mi zatvoreni u zlatne kaveze i da nas vlasti tretiraju poput svojih kućnih ljubimaca! Hrane nas, obilato snabdijevaju wc-papirom i svakodnevno dresiraju! Kažnjavaju kad ne slušamo, a pomaze kad smo dobri i poslušni! I vama je to ok?!
Mama, otkako si kod kuće samo sranja praviš! Lockdown su tu stvarno pokazao ubojito opasnim, prije svega po suđe i ukrasnu keramiku, ali i mnoštvo kućanskih aparata koje nemilice istrjebljuješ… Pokoj im duši vječni.
Pravi se javljaju! Vaš jedini kućni ljubimac bio je mali mrav po imenu Johnny koji je kod nas živio punih 5 min, a onda vam je pobjegao! Ali naravno da vi ne možete razumjeti ovu analogiju! A za navodne lomove i oštečenja nisam kriva ja, već drevno prokletstvo prema kojem sluđene nesuđene kućanice poput mene razornom snagom uništavaju sve što prstom dotaknu. Jedina prava žrtva ovdje nedvojbeno sam ja!
Modus operandi domum, jel´.
Johnny je pogriješio što je otišao, mi smo ipak pametniji od mrava!, nakon kraće stanke uvrijeđeno procijedi kći kroz zube.
Tako je! I ne znamo mi ni za kakvo prokletstvo, znamo samo da su se stvari ovdje potpuno otele kontroli! Govoriš o slobodi i odgovornosti, a do sada si uspjela pružiti samo jako loš osobni primjer…, doda na to slavodobitno sin.
Da, prilično si kritična za nekog tko kritiku ne podnosi baš najbolje, znaš!, podbada dalje jedina.
Gle, samo iznosimo činjenice, a one ti ovih dana ne idu u prilog, zaključuje dalje sin mudro. Sjetimo se samo neugodnog „coffee-incidenta“! Šalicu kave razlila si po cijelom stolu, satenskom stolcu i parketu. Pa ti hodočasti opet u IKEA-u i dokazuj kako su ti prodali robu s greškom! Prvo usereš, a onda još i lažeš. Mama, mama, mama… cccc!
Ma, u IKEA-i je već znaju…
Širite laži i objede! Klevećete i podmećete dok se ja ovdje praktički golorouka borim za prava malog čovjeka, dame i gospodo izdajnici!
10:17 h Gubimo svaku nadu. Mama i dalje ne prihvaća nužnost poduzetih mjera, a odbija i preuzeti dio odgovornosti za budući tijek pandemije.
Mda. Kakogod. Dokazni materijal br.2: riža. Postoji razlog zašto sada svaki odlazak u kuhinju podsjeća pomalo na šetnju rižinim poljima u dalekoj Kini. Jer, kad ti posiješ rižu, ona i iz parketa niče! A znaš li što rade Kinezi kada izbije pandemija? Nose maskice i ostaju domeka!
Maskice? Ja nosim masku. Običnu, ružnu, medicinsku. I to ne iz uvjerenja, već zbog para, jer ne želim svakoga dana plaćati novu kaznu.
Ma, samo nam još brnjice fale, ali i njih nam obavezno stavite, tako da ne možemo ni lajati, ni gristi !
Moja FFP2-maska svakodnevno me podsjeća na grotesknost i nenormalnost naše nove normalnosti. Bode me u oči, guši, steže, žulja i svrbi. Samo da ne pomislim kako je ova nova normalnost stvarno – normalna. I ostat će tako sve dok me konačno ne puste na slobodu, ili dok ne pobjegnem poput mrava Johnnyja!
Baš se ne daš razuvjeriti. Trebamo li možda spomenuti i skandalozni „džungla incident“, prijeteći priupita mamina curica.
Zaista ne trebamo. Mislim, nemam pojma o čemu pričaš!
Dozvoli da te ipak ljubazno podsjetim na nemili događaj koji se zbio baš prošlog tjedna kada si, zalijevajući svoju balkonsku džunglu, uspjela kompletno potopiti ne samo naš nego i balkon ispod nas, i to tako da je nakon tvog ničim izazvanog „vodoprolića“ susjedi voda još satima kapala po novoj vrtnoj garnituri i romantičnom doručku za dvoje.
Normalno da se onda gospođa osobno došla žaliti, kucajući nam nervozno na vrata. Ili se toga možda ne sjećaš? Sklona si zaboravu kad su u pitanju tvoji propusti, tako da me to ne bi osobito čudilo, pripomene sin moj, prvorođenac.
Razlivene po vreloj ringli kapljice crne kave tako neodoljivo mirušu na slobodu „za“ i slobodu „od“.
I dalje ne mogu shvatiti odakle toj ženi hrabrost da u vrijeme zabrana i restrikcija toliko riskira, dolazeći nam čak na vrata! Trebala sam je odmah prijaviti, ali što ću kad sam meka srca, nije sirotica kriva što ima slabe živce te tko zna kakve psihičke probleme, slažem u jalovom pokušaju samoobrane.
Ali, prava je istina da sam se potajno nadala da će susjeda poplavu iskoristiti kao izliku da svrati kratko na kavu, trač-partiju, ili rakiju. Ima danas svakakvih ljudi, ništa me ne bi čudilo!
Maštala sam o tome da je naša nova susjeda bivša robijašica, ili da je u pitanju neka druga vrsta društvene anomalije, te da smo možda mogle postati i prijateljice… Ispalo je, međutim, da je naša susjeda samo dobra građanka koja ne voli osobito vlagu.
A da je nečiji kućni ljubimac,
moja susjeda sigurno
ne bi bila zlatna ribica!
10:21 h Ipak ima nade! Spomenula je restrikcije i čini se da razumije koliko je bitno držati se smjernica vlade i stožera.
In causa „vodoproliće“ govorimo, naime, o klasičnoj zamjeni teza. Moja pomno isplanirana akcija zbližavanja i izgradnje dobrosusjedskih odnosa očigledno nije urodila željenim plodom, ali čijom krivicom, molim lijepo?!
Da, naravno. Jer, kao što znamo, ti nikad nizašto nisi kriva.
Vi ste premali da biste shvatili o čemu se tu zapravo radi i što je sve na kocki! Ova korona…
10:24 h Crv sumnje je izjeda. Nema joj spasa.
Kada god nemaš jakih argumenata, samo nas vrijeđaš da smo mali i da ništa ne znamo!
Mali jeste, to je neosporna činjenica, ali znanje je jedno, a instinkt drugo.
Naravno, od klimavih činjenica brzo i lako došli smo opet do voo-doo magije i čiribu-čiriba instinkata, procijedi kroz zube moja mala kraljica razuma i logike. Dok mi u svojoj malen(k)osti žeđamo za znanjem, ti piješ s nepresušnog izvora instinkata. Tvoji instinkti sigurno te vode mračnim putevima medijske manipulacije, panike i straha. Pa naravno, kad su nepogrešivi, hvaljeni bili! Dodamo li tome još i radijaciju, nuklearnu energiju te jaka gama-zračenja, dobivamo super instinktivnu superženu koja je uspjela prva prokužiti koronavirus! Možda bi stvarno trebala napisati knjigu… Da izbaciš sve to iz sebe.
10:29 h U posljednjoj smo fazi ispitivanja slučaja. Unutarnji neprijatelj uskoro će sve priznati.
Kada malo porastete, nastavljam prilično smireno, shvatit ćete.
Da ste, slučajno,
vi nečiji kućni ljubimac,
što biste bili?
Opet koristiš jako puno riječi koje samo nepotrebno stvaraju konfuziju u mojoj glavi. Prijeđi na stvar, dok nisam zaspala u hodu, mama.
Pragmatična mlada dama očigledno ne pati od nesanice. U redu: milijuni ljudi diljem svijeta danas sretno žive u svojim zatvorima!
10:33 h Potvrđeno je, mama je izdala i koronu i stožer. Potrebno je poduzeti mjere te u najkraćem mogućem roku suzbiti svako daljnje širenje sumnje.
Vodi li ovo kamo, želio je znati moj sin nestrpljivko.
Ah, sinčić! Prvo s indignacijom odbaci moj smjeli plan bijega, a onda nastavlja s bespoštednom kritikom. Ja sam se baš usrećila s ovom svojom djecom…
Potpuno sam zatečen impulzivnim i posve neprimjerenim ponašanjem majke koja, iako već u godinama, nikada neće naučiti kako držati se pravila igre ne znači nužno pristati na konformizam!
Na kraju se toliko uspuhao da je morao napraviti kratku pauzu, a onda je odjednom čudesno povratio moć govora te nastavio: Za ne povjerovati! Mi smo u KARANTENI, a ne u ZATVORU, i realno, super nam je! Ovdje smo na sigurnom, a sve dok nosimo maske i pazimo na razmak, štitimo ne samo sebe, nego i sve ostale. Zašto to ne možeš prihvatiti?
Ono, za ozbač!
Bravo, dobar dečko! K nozi!
Doslovno nisam razumio niti jednu jedinu riječ koja ti je, po običaju, tako neoprezno istrčala iz usta te zamalo poginula, prelazeći na drugu stranu razuma.
Ali, sada za ozbiljno, mama. Zašto bježati iz raja? Zašto ponavljati iste greške? Želimo li zaista postati Adam i Eva novog doba!? Nismo li, jednom prognani iz Edenskog vrta i okrutno kažnjeni zbog gotovo djetinjaste želje za višom spoznajom, već dovoljno propatili? Kriknuo je očajno.
Historia magistra vitae.
Nakon kraće dramaturške stanke završio je svoje uvodno izlaganje prožeto biblijskim motivima i simbolikom pa me nastavio daviti mnoštvom nekih manje-više nebitnih geografsko-strateško-ekonomsko-socijalno-psiholoških detalja, tipa, a kamo bismo uopće otišli i što bismo točno tamo radili? Kao što rekoh, neke posve banalne stvari…
Pobogu, mama, daj se uozbilji! Mani se više ćorava posla i dodaj mi daljinski, počinje serija.
10:39 h Čekamo direktivu. Neprijatelj nikad ne spava, samo dremka.
Dok hladna bujica njegovih kritičkih riječi bespoštedno riba moje početno oduševljenje bijegom, zatvorska ćelija sve mi manje djeluje kao okrutna kazna, a sve više kao jedino moguće utočište, kako od globalnih problema, tako i od napasti mnogo većih i od same korone – malih parazita s kojima dijelim genetski materijal i životni prostor.
Ludilo, brale, ludilo…
Iza zatvorenih vrata moje skromne, ali sigurne i vrlo udobne ćelije, barem imam neki svoj mir. Dok u glavi, odlučno i bez imalo grižnje savjesti, uspješno gasim nadobudne glasove svog preuranjeno emancipiranog podmlatka, prepuštam se višesatnom uživanju u čarima blažene izolacije, uviđajući najzad kako je ugoda – često ugodnija od slobode.
Pišljiva sloboda.
Otkako više nisam slobodna i ne upravljam svojim životom, proživljavam renesansu!
U nepuna dva mjeseca uspješno sam metamorfozirala u liječenu radoholičarku, opuštenu no control freakušu te gorljivu pobornicu prokrastinacije!
Jednom riječju – u sretnu i zadovoljnu lijenu guzicu! E, mašala!
Živjela izolacija!
Smrt ambiciji,
sloboda neradu!
I stvarno, dok po cijele dane gledam omiljene filmove i serije, otvarajući još jedno rashlađeno pivo i novu vrećicu čipsa s mediteranskim začinima, uviđam da već tjednima prkosim zakonima liberalnog kapitalizma.
Ali, doći će mi taj glave, kad-tad…
Kaj je, je!
Da bi reč rekel!
Slušajte vas dvoje, obratim se za večerom opet svojoj djeci, tim prodanim dušama nove normalnosti. Ako sam dobro shvatila, što se vas tiče, rasprava o bijegu iz zatvora je završena?
Da, mama. Svršeno je.
Uslijedio je poljubac u obraz.
Mi vjerujemo vlasti koja nas spašava od korone. Ne želiš valjda da svi pomremo?
Ako moram birati između korone i klaustrofobije ili psihičkih oboljenja, riskirat ću radije s koronom, rekoh.
Mama, tanka je granica između ludosti i hrabrosti, znaš? A sinonim za „ludost“ mogao bi biti i „glupost“.
10:52 h Primili smo direktivu. U tijeku je operacija „Nevjerni Toma“.
Bože, koliko ti dramiš, mama!
Da, stvarno pretjeruješ! Napokon imaš šansu postati bolji čovjek, a ti se uporno zamaraš postavljanjem pitanja koja ne zahtijevaju odgovor. Daj se opusti i uživaj!
Da, ili barem pusti nas da uživamo dok još možemo. Pa znaš da su najavili da ćemo uskoro opet morati u školu!
Fakat nisi ok. Ono, nemreš bit´ tak ´ sebična.
Da mi je na samo jedan dan vaš mozak pa da se i ja malo odmorim! Da postanem bolji čovjek?! Odakle vam samo pravo da od mene sada očekujte da iz svega ovoga izađem bolja?! Ne pada mi na pamet!
Tvrdoglava kao i obično. Ništa novo. Ali, dobro, stari ljudi teško se mijenjaju…
Ma, k´o ti je star, bezobrazniče jedan mali čupavi?!
Samo kažem da bi ipak trebala razmisliti malo. Svi pričaju kako je ovo šansa za cijeli svijet, a ti, ako ovako nastaviš, potpuno ćeš je potratiti! Zamisli samo što bi sve mogla promijeniti u svom životu i napokon biti sretna! Evo, za početak, mogla bi konačno naučiti francuski!
Ma, vas dvoje niste normalni. Ja smo želim svoj život nazad! Shvaćate li, n a z a d!
Ma, naravno, nikad nije problem u tebi, jer bože sačuvaj da jednom priznaš da si u krivu! Znaš li uopće što želiš?
Znam! A može se sažeti u jednostavnu poetičnu misao vrlo bogatog liričkog izričaja: Preuzvišene virusne sile, sjašite više! Želim da konačno netko hrabar pritisne na „play“, pa da se život nastavi točno tamo gdje je pauziran. Nije bilo savršeno, priznajem, ali nisam se žalila.
Ti?? Ti se nisi žalila?! Pa ti kraljica kukanja! 24 sata dnevno nije ti bilo dovoljno za sve tvoje planove, želje i potrebe, a sada sjediš kod kuće i uz pomoć daljinskog i otvarača za boce spašavaš svijet! Halo, ženo?!
Mama, možeš li napokon progledati, pa da i nama svane?!
Koje pojednostavljenje stvari. Pa lijepo, nema što! A što ako je meni dosta prokrastinacije i hedonizma?
Iščitavanje beletristike i pisanje „blogića“ nije hedonizam, to je mučenje, ali dobro.
Ništa, ali baš ništa, meni ova izolacija nije koristila, osim što sam shvatila da i dalje bez problema mogu prespavati pola dana!
11:13 h Neprijatelj je sve priznao. Prelazimo u završnu fazu operacije.
S tobom se jednostavno ne može razgovarati, previše si isključiva. Odlazimo!
Idite slobodno, prošećite malo. Napravite, kao i obično, svojih 30-40 uzaludnih krugova oko zgrade i uživajte u ograničenoj slobodi kretanja i čarobnom pogledu na susjednu zgradu te ono raspalo gradilište u blizini. Ali, samo da znate, to vam je to za ovu godinu! Zbogom more, zbogom prijatelji!
Adieu, ma cherie!
C ´est la vie!
Kad vam ja dam francuski!
Nego, gdje mi je muž, on me još jedini podržava i razumije!…
Želim otići negdje gdje nema maski, vizira, rukavica, ni dezifisijensa!
"Idem tamo gdje je sve po mom! Da ne poludim, da ne mislim, da ne čujem, da ne vidim, da ne izgorim u sjaju tom, Idem tamo gdje je sve po mom!" I vratit ću se kad jednom sve bude opet kao ranije, sasvim obično ljudski.
A onda ću bez pitanja uzeti sve što mi je toliko dugo nedostajalo: tople zagrljaje i teglu šarenog, gromkog smijeha, čvrst stisak ruke, mek poljubac u obraz, čelo, usta, kosu, vrat…
A možda stvarno i pobjegnem iz ovog zatvora pa postanem kraljica podzemlja! Dosta mi je više ove ustajale i dosadne tišine!
Ispravljati krivu Drinu
i kriviti pravu.
Jer je zabavnije tako.
I zato što je svijetu možda potreban jedan mali mrav koji odbija poslušnost, kome je sloboda ipak draža od terarija.
11:48 h Halo, policija? Želimo prijaviti žensku osobu srednje životne dobi…
