Dnevnik superžene vol. 8 Intervju sa samom sobom

U nedostatku bolje ideje i pod snažnim pritiskom krajnje uzaludnosti superžena je odlučila intervjuirati samu sebe. Oduvijek je željela raditi intervjue sa znamenitim piscima i osobama iz javnog života, ma zadovoljila bi se ona i s prosječnim blogerom i pokojom mikroinfluencericom, jer znate kako kažu, kad nema kiše dobar je i grad, ali iz nekih potpuno neuvjerljivih razloga dugo joj čak ni to nije polazilo za rukom.

Međutim, izgleda da joj se uslijed teške društvene i gospodarske krize izazvane koronavirusom sreća najzad osmjehnula, i to baš od uha do uha! Superžena je, vjerovali ili ne, pristala na ekskluzivni intervju sa samom sobom! Stjeranoj tako uz jedan od vlastita četiri zida, napokon joj se ukazala jedinstvena prilika za intervju s poznatom blogericom koju, pored rođene majke i sestara, čita i nekoliko bliskih prijateljica. 

Gotovo u ekstazi zbog ovog neočekivanog preokreta u njenoj skromnoj blogerskoj karijeri, superžena se odmah baca na posao. Već tjednima nije osjetila ovakvo uzbuđenje! Uzima olovku i papir i već smišlja zanimljiva, intrigantna pitanja kojima će obasuti –  samu sebe.

Poštovana superženo, dobrodošli u svoj dom! Hvala Vam što se pristali na ovaj razgovor, poštujući pritom pravila i smjernice naših vladara o izbjegavanju rukovanja i držanju razmaka od 1m. S obzirom na trenutnu situaciju u svijetu te nekontrolirano širenje mističnog koronavirusa koji, prije svega, najviše ugrožava i pogađa starije osobe, što mislite, kako će se stvar dalje razvijati? Što nas čeka u budućnosti?

Prije svega, hvala na pozivu, ugodno ste me iznenadili, kao i na Vašem zanimljivom uvodnom pitanju. Budući razvoj krize izazvane koronavirusom prilično je lako predvidjeti. Budući da na tržištu još uvijek nema stopostotno pouzdanih testova, kao ni cjepiva protiv koronavirusa, postavlja se pitanje kako ćemo u budućnosti kontrolirati širenje COVID-19 među, primjerice, mlađom populacijom koja ujedno spada i u glavne prenositelje ovog virusa? 

Čipiranjem cjelokupnog stanovništva? Globalnom upotrebom mobilnih aplikacija za detektiranje zaraženih?  

Dajte se uozbiljite, molim Vas! Ta, situacija je preozbiljna za nivo rasprave koji sugerirate ovakvim ishitrenim asumcijama! Odgovore ne treba tražiti u smiješnim teorijama zavjere kad većinu stvari lako možemo razjasniti pukim zdravorazumskim promišljanjem i logičkim zaključivanjem.

Sam po sebi problem koronavirusa neobično je složen, ali njegovo rješenje krajnje je jednostavno, a glasi – ljudski testeri tj. testiranje koronavirusa aktivnom primjenom starijih ljudi u svakodnevnici (skraćeno TKVAPSLJuS).

U skoroj budućnosti kada javnim prijevozom ponovno krenemo na posao ili u školu, kada se zaželimo dobre zabave, kina ili teretane, željet ćemo i znati je li zlonamjerni koronavirus negdje u blizini. Najlakši način da to saznamo jest da osobu starije životne dobi povedemo sa sobom i vidimo hoće li je „strefiti“ virus. Ukoliko  TKVAPLJuS ne pokaže nikakve znakove kašlja, glavobolje ili povišene temperature, moći ćemo se prepustiti izazovima svakodnevnice te bezbrižnom uživanju, znajući da nam ne prijeti imanentna opasnost od zaraze.

Prema tom modelu starije osobe svakodnevno će se koristiti u medicinske svrhe kao tzv. „živi detektori virusa“, i to u učionicama, autobusima i trgovinama, na aerodromima, studentskim zabavama, ljubavnim sastancima i tome slično. Ukratko – svuda gdje se odvija društveni, ali i vrlo osobni, intimni život. 

Ovo pomalo kontraverzno rješenje ima vrlo široku praktičnu primjenu, daje brze i pouzdane rezultate, ekološki je prihvatljivo, te – održivo.

Možete li našim vjernim čitateljima malo pojasniti što točno mislite kada kažete da je takvo rješenje „održivo“?

Europa je, kao što znamo, „stari kontinent“, što znači da prevladava starije stanovništvo koje će u budućnosti biti vrlo tražena roba. Doba postkorone slobodno se može okarakterizirati kao umirovljenička renesansa ili nehumani humanizam. Uskoro će se države i pojedinci nadmetati oko nabavke osoba starije životne dobi za praktičnu medicinsku upotrebu. Otvorit će se tako potpuno novo tržište koje će oživjeti ekonomiju i konačno izvući Europu iz ove teške ekonomske i moralne krize.

Još jednom spasit će nas penzioneri svojim resursima. Nekada su to bile njihove penzije, danas je to njihovo zdravlje te, samo u vrlo čestim ekstremnim slučajevima –  njihovi životi. 

Vlasnici domova za starije osobe već jasno uviđaju svoju veliku pogrešku počinjenu na početku pandemije kada su, ne razmišljajući odveć dalekosežno, starije i nepokretne ostavljali po napuštenim staračkim domovima, ne mareći tako za njihov budući potencijal. Da im je tada bila ova pamet, zbrinuli bi ih i sačuvali za budućnost kada će vrijediti više od suhog zlata i kada će svatko htjeti imati svoju vlastitu osobu starije životne dobi u blizini. 

Nadalje, Tinder i slične online platforme besplatno će nuditi usluge iznajmljivanja osoba starije životne dobi za prvi date, ne bi li tim činom ponovno potaknuli i motivirali ljude na upoznavanje i pronalazak jedne ili više pravih ljubavi, za cijeli život ili na određeno vrijeme, ovisno o stvarnim željama i potrebama ostrašćenih korisnika usluga. 

Međutim, primjenom ovog jednostavnog modela na dobitku nisu samo tvrtke i države koje starije osobe nude na leasing ili kredit s niskom kamatnom stopom, već i sami penzioneri, koji se napokon ponovno osjećaju društveno korisnima i potrebnima.

Naime, zahvaljujući TKVAPSLJuS-modelu umirovljenici se svakodnevno mogu družiti s djecom i mladima, te voditi vrlo bogat i raznolik društveni život, a zbog svojih novih društvenih obveza također će se i mnogo više kretati, što je odlično za kardiovaskularni sustav i mišićni tonus.

Nadalje, seniori dodijeljeni obrazovnim ustanovama ponovno će moći učiti i koristiti usluge besplatnog cjeloživotnog obrazovanja, a oni dodijeljeni aerodromima i putnim agencijama ostvarit će životni san i putovati svijetom.

Vrli je to novi svijet u kojem svaka jedinka starija od 65 ima svoje mjesto u društvu i nesebično mu služi. 

Da, uistinu zanimljiv i inspirativan pogled na budućnost u kojoj ćemo uz primjenu efikasnih modela suzbiti  pandemiju koronavirusa te tako spasiti živote najvrjednijima među nama.

Kada smo već kod velikih i bitnih tema, možete li dati i kratak komentar na nedavni potres u Zagrebu, tj. konkretno na plan ovdašnje gradske vlasti za sanaciju i restauraciju porušenih stambenih zgrada, škola, vrtića, fakulteta, muzeja i svih ostalih potresom pogođenih površina?

Zahvaljujem na još jednom sjajnom pitanju! Iako sam po vokaciji prilično sklona kritici i sarkazmu, ovoga puta moram priznati da na odluku gradskih vlasti gledam gotovo ekstatično. Naime, mislim da grad i institucije na čelu sa svojim velikim šefom, premudrim Papabanditom, odlično rade svoj posao. Ovakva pozitivna ocjena stanja na terenu iskusnom uhu te znanjem preopterećenom umu može zazvučati pretjeranom ili čak ulizivačkom, ali s obzirom na situaciju, ona je prilično realna. 

Zašto to mislite? Možete li svoj osobni stav potkrijepiti relevantnim činjenicama?

Gledajte, da gradska vlast sada krene u promišljenu, stručnu i strateški planiranu sanaciju grada to bi značilo pustošenje ionako do temelja opljačkane gradske kase, što bi posljedično dovelo do bankrota, a kome bi to, molim Vas, pomoglo? Upravo, tako nikome. Eto, i sami ste toga bolno svjesni…

Ovako, vlasti su se odlučile za jedino moguće, razumno i neinvazivno rješenje – pasivno čekanje i vjeru u božansku providnost.

Ako smo nešto naučili čitajući svete spise i filozofske rasprave kroz cijelu povijest naše velike i napredne civilizacije, to je onda da je samo promjena vječna, a sve drugo prolazno.

Danas si gori, sutra si doli.

Da, centar grada je još do jučer ponosno stajao i pružao topao dom i utočište stotinama zagrebačkih obitelji, ali ljudi dragi, to je bilo jučer. Danas je sve drugačije jer su priroda i dragi Bog tako htjeli, a tko smo mi da preispitujemo Njegovu svetu volju? Sada zasigurno nije pravo vrijeme da se prepuštamo herezi i općoj histeriji. Baš naprotiv!

Gradske vlasti sada se trebaju okrenuti duhovnim vrijednostima, molitvi i dubokoj meditaciji, a ne materijalnom i građevinskom, te pokušati pronaći neki smisao u svemu ovome. Ako ne zbog sebe samih, onda zbog građana koji više od krova nad glavom, bolnica i osjećaja sigurnosti trebaju prave uzore.

Mislite li da će se upravo zbog navedenoga obnavljati samo urušeni sakralni objekti, a sve ostalo bit će stavljeno na kušnju i čekanje, kako bi ljudi imali dovoljno vremena da transcendentalnim putem napokon dođu do pravog odgovora na pitanje – zašto baš mi i zašto baš sada? 

Mislim da je to ispravna strategija. Kada bi gradske vlasti naprasno krenule s rušenjem, raščišćavanjem, restauracijom i ponovnom izgradnjom, to bi samo dodatno uznemirilo ionako napaćene i prestrašene stanovnike koji sada jedino čeznu za duhovnim mirom i odgovorom na vječna egzistencijalna pitanja duha (!), a ne ova obična egzistencijalna pitanja kojim se danas svaka šuša bavi.

A ne treba zaboraviti ni na skorašnji početak znamenite zagrebačke ljetne turističke sezone. Pa ne mislite valjda da bi se turisti radovali bagerima, kranovima, bušilicama i znojavim radnicima disperzivno raspršenima po cijelom centru grada? Pa na što bi to ličilo, pitam ja Vas?! Urazumite se, i proširite malo te svoje skučene horizonte. Ne vrti se svijet samo oko vas Zagrepčanaca. Ovdje se, zaboga, radi o jednoj grand viziji, o sagledavanju jedne puno šire slike i plana.

Jedan čovjek, jedan grad, a barem milijun blistavih vizija i priviđenja!

Zvuči vrlo revolucionarno, ali je li izvedivo?

Objektivno gledano, Zagreb napokon ima šansu za masovni turizam po uzoru na Černobil, Fukušimu ili čak Međugorje!

Zamislite samo, prvi milijunski glavni grad jedne nazovi države na svijetu koji, razrušen strašnim potresom –  ostaje trajno razrušen! Fantastično! Nadrealno ! Svuda, samo ne ovdje, gdje je tako nešto čak vrlo izgledno. 

Turisti željni uzbuđenja i latentne opasnosti dolaziti će u neslućenim brojkama. Gmizat će razrovanim ulicama, bježat od gipsanih kupida i baroknih anđela koji, svjedočeći o slavnoj prošlosti grada, gojazni i slatki padaju s pročelja povijesnih zdanja. Pozirat će ispod popularnih „visećih“ dimnjaka i odgonetavati moguće uzroke urušenih stepeništa u zagrebačkoj novogradnji.

Obuzeti strašću i puni adrenalina, fotografirat će sablasne prizore urušenih krovova i plafona, a njihovo bistro oko i skupocjeni objektivi zabilježit će dirljive slike mrtve prirode zarobljene u vremenu koje je jednom, ne tako davno, zauvijek stalo – nedjeljni doručak na prašnjavom stolu, frižider pun pokvarene hrane, kreveti zatrpani šutom, razbacane šarene dječje igračke, mali plišani medo i lutkica duge plave kose u svilenoj haljinici, vibratori, razlupani oled televizori koji nikada više neće prenositi nogometnu utakmicu, rasparene čarape i polomljen mamin servis za dvanaestero. WOW!

Napukli zidovi, 
krhotine života, 
turistima i
investitorima
ponuđeni
kao na dlanu.
A cijena?
Prava sitnica! 

„Still life of Zagreb“. Tako bi se mogla zvati ova nevjerojatna postavka kojoj, da i ima koji čitavi muzej u gradu, tamo ne bi bilo mjesto. Iako mrtva, pljesniva i prašnjava, zagrebačka mrtva priroda mogla bi privući željeni broj stranih posjetioca. A oni će dio te potresne suvremene drame rado ponijeti svojim kućama kao suvenir. Kućama i domovima, koje oni, turisti, za razliku od njih, Zagrepčana, samo pukom srećom, i dalje imaju.  

A zamislite samo enormni moralni potencijal ovakve vrste unosnog masovnog turizma? Uz uzbuđenje i dramu, ovaj nevjerojatan turistički aranžman mogao bi nuditi i –  katarzu!

Nakon kratke posjete Zagrebu, turisti iz cijeloga svijeta postajat će bolji ljudi. Shvatit će koliko su sretni što su pravovremeno ulagali u svoju imovinu i što nisu tako krajnje lakomisleno dopustili da im se domovi sruše u jednom gotovo smiješnom potresu. Zahvalni svojim gradskim vlastima, koje, doduše, možda nemaju takav izvanredan talent za mistiku, crnu magiju ili masovni turizam, ali raspolažu zato osnovnim osjećajem i razumijevanjem  za stvarne potrebe svojih građana, još će više cijeniti demokraciju i pravo glasa.

Kad se vrate svojim sigurnim kućama, poljubit će, stoga, zidove čvrstih i propisno izgrađenih domova te, za svaki slučaj, ipak provjeriti police osiguranja. Zlu ne trebalo.

Sjajan primjer kako je ponekad potrebno razmišljati „izvan kutije“ i sagledati stvari iz neke posve druge perspektive, a ne držati se uvijek pravila i normi, kao pijan plota. Vratimo se, superženo, sada Vama osobno. Poznati se po tome da volite društvo i da ste neodoljivo skloni slobodi kretanja. S obzirom na vašu reputaciju, kako podnosite izolaciju?

Što reći, nemiran duh poput moga stalno traži novu inspiraciju i nov način izražavanja, što je u višetjednoj izolaciji prilično teško ostvariti. Ali, spašavaju me kreativnost, knjige, optimizam, imaginacija, i naravno –  alkohol. 

Čega se najviše bojite, kada jednom sve ovo prođe?

Zapravo bih voljela da ovo potraje, jer ne znam hoću li ikada više biti sposobna na život „vani“. Bojim se da će jednoga dana svijet od nas zahtijevati da jednostavno nastavimo „po starom“ kao da se ništa nije dogodilo, a mi to nećemo moći.

Čime se sada uglavnom bavite? Kako Vam prolaze dani u karanteni i izolaciji?

Prvo moram reći da često uopće ni ne znam koji je dan, a dogodi mi se da ne budem posve sigurna ni za mjesec. 

Muž mi je, uzgred budi rečeno, ujesen kupio lijep digitalni sat. Nosila sam ga svaki dan i ponosno provjeravala broj koraka koji je nerijetko bio ispod 12 000 dnevno. Sat mi sada više definitivno ne treba tako da sam ga vratila u kutiju i već gotovo zaboravila na njega. Zbilja ne želim znati koliko koraka imam od kauča do frižidera, ili od frižidera do kreveta.

A što još reći? Do podneva sam u pidžami, a od podneva u trenirci. Danonoćno izgubljena u labirintu širokih šavova i poruba rastezljivih materijala osjećam kako polako nestajem u naborima svoje komotne odjeće koju nikada nisam rado nosila, a sada je naprosto prezirem. Imam osjećaj da su me te krpe cijelu progutale.

Srećom, dolazi toplije vrijeme pa se nadam da ću ostatak karantene provesti u sunčanijim predjelima mog komfornog balkončića.

Kriza i izolacija potaknule su me, između ostalog, da se napokon okrenem tradicionalnim vrijednostima te dobrim starim običajima, pa prije ručka običavam popiti rakijicu-dvije za štimung i dezinfekciju. Imamo, naime, barem deset flaša raznih domaćih rakija koje se godinama samo gomilaju, a da ih nitko ne pije. E sad, da se sva ta rakija na kraju ne bi još i pokvarila, odlučila sam je iskoristiti na najbolji mogući način – uništenje konzumacijom. Samo da nam ne ponestane i te rakije…

Oko podneva djecu šaljem u šetnju, a muziku navijam na najjače. Neka ide život! To mi je i najdraži dio dana.

Dok se djeca i muž „zrače“ po kvartu, ja slušam Zdravka Čolića i točim si onu baba-tetka-strikinu rakiju pa tako razdragana i dobro uštimana počinjem s pripremom najrazličitijih kulinarskih delicija. Da mi nije toliko žao novog parketa, već bih nakon prve rakijice razbila čašu, a od ganuća i silne pozitivne energije zna mi se malo zavrtjeti u glavi dok luk dinstam na laganoj vatri.

Vrijeme očajnih kućanica  je prošlo. Sada caruju vesele i ušljukane kućanice!

Može li se onda zaključiti da vi zapravo jako dobro podnosite izolaciju i karantenu?

Napokon imam sve što sam ikada željela. Novac redovno stiže na račun, a ne moram ići na posao. Frižider je pun, jedemo domaće i zdravo, a i dovoljno spavamo. Ujutro osobno spavam i do 10 sati jer sam u tome jako dobra, a poslije ručka legnem na barem još sat-dva i stvaram tako “snene zalihe” za kasnije.

Djecu više ne razvozimo po gradu, nema dosadnih i pretjeranih izvanškolskih aktivnosti, bitnih termina, stupidnih obveza, stresnih propuštenih poziva, pretjerano hitnih mailova. Imam osjećaj kao da smo na zimskim praznicima, samo nam jelka fali, ili možda na ljetnim, pa nam samo fali more.

U principu, živimo kao kolonija kloniranih Garfielda. A ako ovo potraje, uskoro ćemo tako i izgledati.

Spomenuli ste muža i djecu pa nam možda možete reći kako izolacija utječe na Vaš bračni i obiteljski život?

Da, to je još jedno od „onih pitanja“. Pa gledajte, utječe u određenoj mjeri koja je za sada još uvijek prihvatljiva. To Vam je nešto slično onome kad vam kažu da je sve ok jer ste izloženi dozvoljenoj razini radijacije. Truje vas, ali neće vas (odmah) i ubiti. Mada, sve je to relativno, pogledajte samo mene i moje iskustvo s radijacijom! Gdje bih ja danas bila da nije bilo Černobila… Ah…

To svakako zvuči vrlo zanimljivo i rado bismo u nekom sljedećem razgovoru čuli više o tome, ali vratimo se radije našoj današnjoj temi.

Ako baš inzistirate. Suprug i ja živimo u skladnom braku u kojem vladaju harmonija, ljubav i razumijevanje i sigurna sam da to što se odlično podnosimo iako smo već tjednima zarobljeni u 90 kvadrata nema baš nikakve veze sa simptomima i posljedicama štokholmskog sindroma. Mada smo primijetili da naš skladan odnos u posljednje vrijeme počinje loše utjecati na djecu, koja su potpuno izgubila osjećaj za realnost.

Kako to mislite, možete li nam malo pojasniti?

Naravno. Primjera ima mnogo, ali navest ću samo posljednja dva. Prije nekoliko dana suprugu sam za vrijeme obiteljskog ručka dodala sol, na što je naš sin prvo problijedio, a zatim, glasno protestirajući, ustao od stola. Kako kaže, više nije mogao podnijeti naše konstantne svađe i nedostatak međusobne ljubavi i poštovanja, zbog čega bi, po njegovom mišljenju, najbolje bilo da se rastanemo čim to bude moguće.

Suprug i ja gledali smo se u nevjerici i ništa nam nije bilo jasno, no onda nam je sin sve priznao. Naime, suprug me nije zamolio da mu dodam sol, već mi je samo kratko pogledom signalizirao na soljenku, a ja mu nisam rekla „izvoli“, već sam mu je automatski dodala.

Vidite, izolirana i odsječena od realnog svijeta i njegove surove zbilje, kojoj su do sada u određenoj mjeri ipak bila izložena, naša su djeca sada potpuno dezorijentirana.

Drugim riječima, njihov emotivni kompas pokazuje krivo.

Zanimljivo. I što ste suprug i Vi poduzeli po tom pitanju?

Budući da se polako približavaju  tzv. „osjetljivim godinama“, a da su trenutno zakinuti za stvarne osjećaje i realnost života koju kod kuće, nažalost, ne mogu iskusiti jer suprug i ja imamo skladan brak pun ljubavi i razumijevanja, odlučili smo se za pomalo neortodoksan pristup. Sve što djeca trebaju znati o “vanjskom” svijetu učit će putem televizije!

Počeli smo tako s djecom redovno pratiti humorističnu seriju Andrija i Anđelka koja je, na naše veliko oduševljenje, puna sočnih psovki, netrpeljivosti, ljutnje, pritajenog bijesa, ljubomore, seksualnosti, neskladnih obiteljskih odnosa i svega onoga što naša djeca, mjesecima izolirana od stvarnog života, tragično propuštaju u zbilji, a bit će im potrebno kako bi jednoga dana uspješno svladali svoj budući odrasli život. Za sada zaista odlično funkcionira. 

Dakle, Vi možete zamisliti da nastavite ovako živjeti? Pronašli ste formulu za normalizaciju života u izolaciji?

Sačuvaj bože! Ovo nije normalno stanje. Pa tko normalan to može izdržati?! Nemamo se čemu radovati, mada se, doduše, ni ne živciramo se baš mnogo. Živimo od sjećanja i uspomena na realni život. Srećom, kao što sam već spomenula, ima filmova i serija u kojima život i dalje normalno teče pa se u trenucima krize i dezorijentiranosti njima okrećemo i u njima pronalazimo spas, ali daleko je to od normale.

Što ćete raditi kada ovaj intervju završi?

Prijateljica me neki dan pitala kako se nosim sa svime ovime? Koje su moje metode? Bila sam iskrena, kada ništa drugo ne pomaže – pijem. Ali, imam gastritis pa ne mogu ni puno popiti. Stoga najradije gledam kroz prozor. Kranovi na obližnjem gradilištu miruju. Dok ležim u krevetu i gledam na gradilište kranovi izgledaju poput tužnih dinosaura. Taj me prizor opušta.

Leave a Comment