Dnevnik superžene vol.7 Armagedon malo kasni

Kak` to misliš, jesmo li nakupovali zalihe? Kaže tko? Ma daj, molim te, samo straše ljude da bi izazvali masovnu histeriju, tj. potrošnju. Pa normalno da imamo brašna doma, da, i ulja, i šećera, i toaletnog papira, svega.  A i da nemamo, ne vidim u čemu je problem. Ma smiri se, neće zatvoriti dućane s hranom, pobogu! Ne, ne bojim se, jer će najkasnije do Uskrsa sve opet biti normalno. A čuj, nisam ja naivna, nego si ti paničarka, i po običaju pretjeruješ. Znaš kaj, moram ići, kipi mi voda za špagete. Da, imamo dovoljno špageta!

Mama me preko telefona toliko uzrujala da sam prekuhala špagete. 

Mlohave špagete, a stvarnost al dente.

Sad ću morati dodatno opteretiti ionako skromne kućne zalihe.

U 15 h palim TV i pratim konferenciju za novinare. Ministar zdravstva, poput dobrog vojnika Švejka stoji lijevo, a ministar unutarnjih poslova desno od našeg premijera. Novinari su tihi kao bubice i nestrpljivo čekaju da Prvi među jednakima progovori svojim mekim, baršunastim glasom. Za pravi dojam nedostaje samo odgovarajuća glazbena pratnja. Nešto poput  Orffove Carmine Burane ili Mozartovog Rekvijema baš bi dražesno upotpunilo ovaj nesvakidašnji prizor.

Prolaze me trnci.

Premijer nam je lijep i mlad pa je planetarno popularan i, premda političare nitko ne voli, austrijskog Kurca obožavaju baš svi. Novine, internetski portali, društvene mreže, radio i televizija pune su voljenog nam Kurca. Svaka njegova riječ melem je za našu napaćenu kolektivnu dušu, a fluidna mudrost kojom nas dnevno tako nesebično obasipa jedino je svjetlo na kraju mračnog i vlažnog tunela. To je i razlog zašto Kurca mnogi intimno zovu  „ilustrišimuš“ (lat. Illustrissime domine) ili pak „presvijetli“.

Njegova dotjerana Preuzvišenost i večeras nam se javno obraća. Staloženo i razgovjetno objašnjava stanje u državi izazvano širenjem virusa. Situacija je alarmantna, ali sve je pod kontrolom, poručuje nam dok svojim divnim nebesko plavim očima neustrašivo gleda ravno u kameru, pozivajući pritom na nesebičnost, razum, požrtvovnost i strpljivost.

A zatim nam uz jak aperitiv hladno servira cijeli niz različitih sigurnosnih mjera za nadolazeće razdoblje.

Hvala Kurcu na smjernicama i jasnim uputama. Dakle, prevencija, izolacija, inkubacija, inflacija, populacija, masturbacija…

Što se mora, nije teško, pomislim s olakšanjem.

Izuzetan je i prilično neobičan osjećaj živjeti u zemlji u kojoj se premijera poštuje, a vlasti vjeruje.

Svi za jednog, 
jedan za sve,
baš smo luckasti,
zar ne?

Stručnjaci rade svoj posao. Na nama je samo da slušamo i slijedimo upute. Zvuči neodoljivo jednostavno, pomislih pa, ponesena atmosferom opće poslušnosti i prihvaćanja, odlučih taj za mene i dalje potpuno kontroverzni stav odmah isprobati u praksi. Za nas „Yugos-e“ kažu da nam je nepovjerenje u vlast, kao i sklonost vjerovanju teorijama zavjere omiljeni sport, ali ja ću vlastitim primjerom dokazati upravo suprotno!

Djela, a ne riječi, gospodo draga!

Ne idem više na posao, škole su zatvorene, a i da nisu, također ne bih išla. Ulice su prazne, frižideri puni, a za glave još nemamo provjerenih informacija.

Po cijele dane hipnotički zurimo u tv pa uzdišemo, cokćemo, frkćemo, sikćemo, sopćemo, škrgućemo, vrpoljimo se, trzamo, zamuckujemo i gutamo knedle (samo figurativno jer pravih knedli više nigdje nema za kupiti).

Mislim da vrijeme i dalje protječe, ali nisam posve sigurna. Možda je odavno stalo.

I dalje smo u izolaciji. Ali, nisu baš svi tako disciplinirani kao mi.

Svijet je podijeljen, lažne informacije šire se brže od zaraze, no unatoč tome internet nam nikada nije bio potrebniji nego sada. Dok ima interneta, ima i nade. Budući da više ne možemo učiti od starijih, kao ni jedni od drugih, snalazimo se kako znamo i umijemo, uglavnom uz pomoć YouTubea koji nudi odgovore na mnoga goruća pitanja poput, kako umijesiti  beskvasnu pogaču, napraviti domaći sapun, pastu za zube, svijeće ili kefir, kako uzgojiti povrće na balkonu, sašiti suknju, ošišati kosu, ublažiti zubobolju, ukloniti kamenac, odčepiti odvod? 

Pitanja luda nalaze se svuda.

Djeca su kod kuće umjesto u školi, a učiteljice su vrijedne i svakodnevno šalju po 20-ak stranica tekstova i zadataka. Što se naše obitelji tiče, mi smo također vrlo marljivi pa strateški podijeljeni u tri tima i racionalno raspodijeljeni u tri smjene dnevno radimo s djecom na rješavanju zadataka. Uz samo malo nadljudskog napora i pregršt pozitivne energije ipak stižemo odraditi velik dio. 

Ja s njima učim u jutarnjoj, deda u podnevnoj, a suprug u poslijepodnevnoj smjeni. 

S učenjem krećemo odmah nakon doručka, oko 8 sati ujutro, a prva pauza je najčešće već oko 12 sati popodne. Nakon velike pauze, u kojoj se djeca mogu pošteno odmoriti i okrijepiti, dakle, oko 12.15, predano i s jasnim ciljem pred očima nastavljamo dalje s intelektualnim radom. 

Nije nam teško jer imamo povjerenja u institucije.

Dedina smjena je najkraća i završava već oko 15.30 sati. Slijedi ručak i kratak odmor, a onda suprug preuzima treću smjenu, koju od milja zovemo „noćna“. Suprugova smjena ujedno je i najdulja, zbog čega je njegova odgovornost za uspjeh ove svete misije presudna.

Svima nam je osobito drago što u ovim po državu tako teškim i dramatičnim trenutcima svojim znanjem i vještinama možemo pomoći Kurcu da se stvar napokon svrši. Na kraju krajeva, svi želimo isto – happy ending. Upravo zato ovu zahtjevnu prosvjetiteljsku zadaću tako nesebično preuzimamo na sebe, radeći svakodnevno s djecom do 21 h. Umorni, ali zadovoljni rezultatom, odlazimo na spavanje.

Spavanje je također dio Kurčevih smjernica  kojih se strogo pridržavamo. 

Osvanuo je divan, sunčan dan. Proljeće se budi i sve pršti od pozitivne energije! S promjenom vremenskih prilika štošta se promijenilo…

Već nekoliko mjeseci nismo primili niti jedan zadatak od učiteljica iz škole tako da sada mnogo manje učimo, ali zato više radimo. Naučili smo koliko je bitno imati neki zanat u rukama jer ono što nas je, na kraju krajeva, održalo do danas, bile su vještine koje smo putem usavršili, a ne knjiško znanje. 

Kada su ukinuli Netflix, znali smo da je internet sljedeći na redu. Život bez interneta, uzgred budi rečeno, uopće nije toliko loš, tako da sada napokon imamo vremena za sve ono što smo predugo zanemarivali. 

Ponedjeljak je dan za građevinske radove. Nedugo smo u podrumu pronašli ostatke boje za zidove, a budući da su od prošlog krečenja prošla već tri-četiri mjeseca, krajnje je vrijeme za svjež premaz. Udružili smo snage i prionuli poslu. Djeca su bila zadužena za prekrivanje podova i namještaja papirom, muž je krečio, a ja sam ribala i strugala ostatke boje. Bili smo relativno brzo gotovi, jedini problem predstavljale su nam mrlje od krvi i masti koje ni ovoga puta nikako nismo mogli ukloniti. Izgleda da ćemo ubuduće kod klanja morati bolje paziti… 

Utorak. Dani idu sporo kad čovjek nema jasan cilj pred sobom, zato se mi držimo našeg rasporeda. Kako više ne odlazimo na posao, a djeca ne pohađaju školu, bitno je svakom danu podariti neki smisao. Utorkom stoga obavezno peremo prozore i čistimo kuhinju.

Odlaske u fitnes studio zamijenili su razni kućanski poslovi. Sada tako održavamo mišićnu masu, i moral. Muž pere prozore, djeca, kako ne bi bila besposlena i stjecala negativne navike za cijeli život, ribaju lonce i lašte podove, a ja se zadovoljavam brisanjem kuhinjskih ormarića i glancanjem naše predivne kuhinje.

Kuhinju smo, doduše, otkako nema struje, morali malo reorganizirati. Frižider i zamrzivač sada nam služe kao ormari za stare knjige i školske udžbenike. Iako nitko više ništa ne čita, još ih nismo željeli baciti, jer nikad se ne zna. Dođu li opet teška vremena, moći ćemo se makar malo ugrijati. 

Srijeda. Odmaramo uz preradu voća, povrća i orašastih plodova iz našeg vrta i okolice. Djeca se, naime, odlično snalaze u šumi koja se, srećom, nalazi na samo 10-ak km od naše zgrade. Nekad je Bečka šuma bila posve nezanimljiva i po njoj su šetali samo penzioneri i obitelji s malom djecom. Danas se njome slobodno kreću vukovi, risovi, medvjedi, lisice, ali i mnoge druge životinje koje su nakon zatvaranja ZOO-a puštene na slobodu. Sin nam je, primjerice, baš prošli tjedan ispričao kako je, vraćajući se kući, prošao pored male bare pune krokodila. Toj smo se njegovoj simpatičnoj priči svi od srca radosno nasmijali te zaključili kako je baš lijepo što napokon sva djeca mogu odrastati nesputano poput Tarzana.

Život iz bajke i avantura više nisu privilegija povlaštenih. To je sada jedina stvarnost koju poznajemo. Možda nam zato knjige više nisu potrebne.

Naši mali sakupljači iz šume se uvijek vraćaju s vrećama punim aromatičnog bilja, oporih trava, sočnih cvjetova, egzotičnih gljiva, svježe mahovine te pokojom uzbudljivom pričom o bijegu pred strašnim, gladnim vukom ili pak ranjenom, bijesnom lisicom. Neustrašivi su, a i brzi!

Danas pravimo naš sada već tradicionalni džem od kopriva koji djeca apsolutno obožavaju, posebice otkako su shvatila da je Nutella čisto zlo. Koristimo prirodna bogatstva, miješamo vlastite začine, pripravljamo ljekovite čajeve, pravimo sapune, kao i razne druge higijenske proizvode kojima katkada dajemo pomalo smiješna imena. Omiljeni su nam “dlakavi čaj” od čička i “čupavi čaj” od bršljana, zatim “začinsko trnje” i “čukunbabina dušica”, ali i specijalni sapun od suhog lišća za ispucalu kožu, te obični “Salo sapun” za svaki dan. Ljepota i zdravlje naši su prioriteti.

Četvrtkom šijem odjeću, donji veš i kapute, a po potrebi pletem čarape, kape, šešire i torbe. U početku, kad su po prvi puta zatvorili trgovine, imali smo još nešto zaliha kod kuće, no djeca rastu, a mi se debljamo i smanjujemo, tako da je bilo bitno pobrinuti se da nitko od nas ne ide okolo gol. Dok je još koliko-toliko bilo moguće služiti se internetom, naučila sam ponešto o šivanju i pletenju preko YouTubea. Zatim sam preko Willhabena jeftino kupila rabljenu šivaću mašinu, a onda su i djeca naučila krojiti. Ubrzo smo postali pravi modni profesionalci. U posljednje vrijeme, međutim, sve teže dolazimo do finih tkanina za naše kreacije pa stare plahte i zavjese pretvaramo u personalizirane i unikatne dizajnerske komade odjeće. Kakva ekstravagancija! 

Ukoliko ova situacija potraje, morat ćemo ozbiljno razmisliti o sadnji pamuka za vlastite potrebe, a možda i o manjoj obiteljskoj proizvodnji. Otom-potom…

Petak. Svi ga stvarno jako volimo. To je dan kada se bavimo različitim sportskim aktivnostima. Djeca se po našoj oranici bezbrižno igraju plugom i lopatom, okopavaju zemlju, pljeve korov, siju. Za to vrijeme mi odrasli siječemo drvo po šumi i pripremamo ga za preradu. Od njega kasnije izrađujemo namještaj, pribor za jelo, glazbene instrumente, igračke, a u nekoj perspektivi, tko zna, možda i papir. Jednom možda opet otvore škole i fakultete pa će biti posla! Šalim se.

Subota je dan za lov i preradu mesa. Muž sa djecom redovito odlazi u Laincerski zoološki park, gdje još uvijek ima divljih svinja. Ja, iskreno, nisam za te akcije. Subotom se radije besramno izležavam do 5, pola 6 h ujutro. Svinje, navikle na mir i slobodu kretanja u zaštićenoj zoni, gotovo su izgubile prirodne instinkte pa ih je čak i nevještom lovcu poput našeg sina ili čak kćeri bilo relativno lako uloviti, ali sada je sve drugačije. Divlje svinje povratile su dio svojih instinkata, a lov je postajao sve zahtjevnija sportska aktivnost za našu djecu.

Satovi tenisa, juda i baleta napokon su se isplatili. Kćerin izvanredan osjećaj za ravnotežu i urođena gipkost sada joj dobro dođu dok, graciozna poput košute, trči preko livada i polja, loveći podivljale veprove. Međutim, otkako je suprug to primijetio, češće je koristi kao mamac nego kao lovca, budući da je veprove postajalo teže namamiti na čistinu nego zaklati. 

Sve to nije tako opasno kako se možda čini, čemu u prilog govori i činjenica kako naša malena do sada praktički nije imala po život opasnih ozljeda te da se u slučaju nužde gotovo uvijek na vrijeme uspije popeti na najbliže drvo, gdje obično kratko sačeka dok muž i sin ne zakolju svinju. U divljem pokušaju obaranja drveta, u čijoj krošnji naša malena balerina odmara od napornog sprinta, svinja često izgubi koncentraciju i spusti gard, zbog čega postaje zaista lak plijen.

Kada ulov donesu kući, ja nastupam. Na meni je da operem crijeva, napravim čvarke i krvavice, sameljem meso za kobasice i pripremim za dimljenje. Kako nemamo niti frižider niti zamrzivač, to jest, više nisu u funkciji, meso koje je preostalo nakon prerade, pojedemo odmah za večeru. Od 500-600 kg žive vage za večeru nam tako jedva ostane 10-20 kg mesa. Živimo skromno, ne pretjerujući ni u jelu ni u piću.

Domaće životinje posljednjih mjeseci držimo na balkonu jer je tako sigurnije. Često nam se događalo da nam susjedi ukradu svježa jaja, pomuzu kozu ili čak zakolju pile, zbog čega smo znali imati nestašice. Ovako, dok su na balkonu, naše kokoši, pilići i koza mogu biti na miru, a i mi s njima. 

Nedjelja je definitivno najbolji dan u tjednu. Tada ne radimo ništa. Osim što peremo veš, ali s obzirom da nam je potok na samo 2 km od stana i da je voda u ovo doba godine gotovo mlaka, pranje veša na svježem zraku bezbrižna je dječja igra. Djeca i ja sakupimo prljavi veš, stavimo ga na mala drvena kolica koja je muž posebno za nas napravio još prošle zime pa, veselo pjevušeći, krenemo ka obližnjem potoku. Tamo ga dobro izribamo te nekoliko puta temeljito isperemo u gradskom potoku, doduše, pomalo sumnjiva mirisa, ali i dalje vrlo zdrave i naoko privlačne, prozirne boje. Mokrog ga zatim ukrcamo na kolica i odvezemo kući, gdje ga također prirodno sušimo na jednoj od nekoliko zajedničkih terasa. Djeca uživaju kada makar nedjeljom  desetke kila mokrog veša vlastitim rukama mogu pješke prenijeti na četvrti kat. Dok je lift još radio, uvijek su se žalili što ga moraju voziti skroz gore, ali sada kada idu pješke, naprosto uživaju u tome. Meni je najbitnije da sve dobro funkcionira, a ako su uz to i oni sretni i zadovoljni,  to je onda jednostavno sjajno!

I tako, dani katkad idu sporo jer sada imamo mnogo manje obveza nego ranije. Nekada smo oboje radili, djeca su išla u školu, a nakon nastave na razne izvanškolske aktivnosti. Odlazili smo na rođendane, u park, na izlete. Muž i ja visili smo po kafićima i restoranima, odlazili u kazalište, kino i muzeje, družili se s ljudima, besposleno šetali gradom ili se bavili uzaludnim hobijima. 

Sada je život mnogo jednostavniji, ali smisleniji. Doduše, da smo onda na vrijeme otvorili oči,  da nije cijela ta priča oko zaraze toliko izmakla kontroli, tko zna, možda je moglo biti drugačije… 

Sutra je ponedjeljak, lakiramo parkete. Sunce je već zašlo, vrijeme je za spavanje.

Otvorim oči, protrljam ih dobro i pogledam oko sebe. Gdje sam? Koji je danas dan? U strahu panično palim svjetlo i provjerim radi li. Radi. Dobro je. Sve je ok. To je bila samo noćna mora. Baš sam se prepala…

Kuku-riku, kuku-rikuuuuu!

Pogledam na balkon. Bože!

Leave a Comment