Biti žena nije lako, to je opće poznata stvar, ali biti superžena osobito je zahtjevno, i to iz više razloga. Obična žena, primjerice, svoju sudbinu prihvaća dosta olako i prepušta joj se s određenom dozom fatalističke rezignacije, ne mareći osobito za moguće posljedice takve nepromišljene odluke. Superžena se, međutim, ne predaje bez borbe.
Njena sudbina za nju je od presudnog značaja zbog čega je spremna učiniti sve kako bi sebi osigurala najbolji mogući ishod. Superžena suočena s ozbiljnim problemom, zagonetkom, ili važnim životnim pitanjem instinktivno kreće u potragu za zadovoljavajućim rješenjem. Sve drugo smatrala bi porazom, a superžena ne trpi poraze. Ne gubi glavu, čak ni kada se nađe pred zidom. Njen pristup rješavanju problema suptilan je i elegantan, kao i ona sama, uostalom. Sa zaštitnom kacigom na glavi i neustrašivom odvažnošću žene ratnice u srcu, svakodnevno se obračunava s tim strašnim, neprobojnim, visokim bedemom.
Redefiniraj pojam “glavom o zid” (op.a.).
Znaju zidovi kada treba uzmaknuti pred opasnošću.
Ne vjerujete? U tom slučaju vrijeme je za priču o superženi i njenoj uzbudljivoj potrazi za odgovorom na pitanje: Jebote, jel ja to starim?!
Kako bi pronašla željeni odgovor na ovo izrazito kompleksno pitanje, superžena pokušala je baš sve, a glavni krivac za priču koju ćete upravo čuti par je sasvim običnih zimskih cipela, no krenimo od početka.
Posve zaokupljena pitanjem starenja i preneražena jasno vidljivim posljedicama svoje strašne dileme za njeno psiho-fizičko zdravlje, spas je prvo potražila u pisanju dnevnika, slijedeći pritom blistavi primjer Bridget Jones:
“Dragi dnevniče,
dogodilo se nešto uistinu strašno o čemu ne mogu ni misliti, a kamoli govoriti, ali nekome se moram izjadati jer ću inače skroz poludjeti. Obraćam se tebi jer, iako nisi osobito radoznao, znaš pažljivo slušati. Tvoje blijede stranice s nevjerojatnom lakoćom podnose tuđi jad i nesreću, a čak i najskrivenije misli halapljivo proždireš te ih poput starog pokvarenjaka vješto obavijaš velom mračne tajne.”
Napisavši, međutim, ovih nekoliko nespretnih redaka, superženi odmah postaje jasno da nije stvorena za patetiku i melankolični stil romantične shizofreničarke pa prekida svoje nedostojno dnevničarenje, odlučno odbacujući taj porod od tmine. Umjesto toga povlači se ponovno u bezgranični prostor svoga uma kako bi tamo, rovareći po sjećanjima na nemile događaje toga dana, došla do same srži problema.
A sve je počelo tako banalno, iako se završilo krajnje dramatično. Sudbina se mučki poigrala njome, bacivši je na blatnjav put bez povratka, ravno u prljavu kaljužu nesigurnosti i strepnje.
No da ne duljimo, evo kako se sve odvilo: Tog kišnog jesenskog dana kada je temperatura po prvi puta pala dovoljno nisko da pomislim na čizme, zimske kapute i šalove, krenula sam po djecu u školu s namjerom da im na putu kući kupim nove čizmice.
Ubiti jednu muhu s dva udarca!
Uglavnom, mrak je pao i kiša je posve nepotrebno lijevala kao iz kabla tako da smo djeca i ja pokisli kao crkveni miševi jer nitko od nas ne posjeduje kišobran. To što vazda radije kisnemo nego nosimo kišobrane dio je čvrstog obiteljskog uvjerenja, ili čak nekog našeg mističnog jesenjeg rituala, kojim se, mokri do gole kože i dok plivamo u vlastitim cipelama, zbilja jako ponosimo.
Na pješačkom prijelazu, na kojem prednost imaju automobili, naš uigrani mali trio fantastico čeka i strpljivo upija vlagu. Kiša baš lijepo pada, pomislim, dok mi maskara, okupana u ostatku razmočene šminke, razdragano teče niz promrzle obraze. Učini mi se također kako su naši kaputi, natopljeni vodom i brigama, već prilično otežali pa sve više pritišću i stežu.
Prelazak preko Crvenog mora, tj. ulice, prolazi ipak bez većeg incidenta pa se ubrzo neprimjetno stapamo s jednoličnom masom u dobrim zimskim cipelama, s kapuljačama na glavama i kišobranima u ruci. Samozadovoljno stoje pod svojim šarenim kišobranima kao da je to neki uspjeh!
Pomalo mi je žao tih ljudi vječno osuđenih na zonu komfora jer, za razliku od nas koji još čujemo zov divljine i budni sanjamo o bijegu, slobodi i dalekim prostranstvima, oni možda nikada neće osjetiti hladan dodir kiše na koži, ritmično škripanje vode u cipelama, ili pak ledeni mlaz koji, spuštajući se odlučno niz kičmu, na tren zaustavlja disanje…
U životu treba i pokisnuti.
Uglavnom, dokopasmo se nekako i šoping centra. Djeci, dakako, ne odajem da tu ima bezbroj trgovina s obućom jer želim izbjeći njihova suvišna pitanja, ali i vrijeme kupovine te mogućnost izbora smanjiti na optimalan minimum. U ovakvim situacijama trudim se, prije svega, zadržati kontrolu i otvoriti si tako prostor za daljnje manipulacije njihovih osobnih želja i stvarnih potreba u mjeri u kojoj sam to spremna financirati.
Sigurnim i čvrstim korakom napredujem ka stražnjem djelu trgovine gdje se nalaze modeli cipela za tzv. ‘polu-djecu’. Naziv ‘polu-djeca’, iz meni posve neshvatljivih razloga, još uvijek nije u aktivnoj upotrebi, iako je svima jasno da boljeg izraza za malu djecu s velikim stopalima nema (na pamet mi, doduše, pada i dosta zgodan izraz ‘hobitski modeli’, ali bojim se da civilizacijski još nismo toliko odmakli…).
Uglavnom, djecu brzinski posjedam na klupu i kažem im da se izuju dok ja malo razgledam po trgovini, a onda se rastrčim po premisi kako bih pogledom skenirala ponudu i cijene. Na licu mjesta obradim zatim dobivene podatke pa svakome velikodušno odaberem odgovarajući model. Zatim se, s čizmama u rukama i s izrazom apsolutnog oduševljenja na licu, vraćam kako bih im radosno prezentirala svoj veličanstveni odabir. Ova provjerena metoda, bazirana na mom istančanom ukusu i urođenoj sposobnosti uvjeravanja, garancija je uspjeha.
Volim kada ništa ne može krenuti po zlu.
Ona je odmah i s oduševljenjem prihvatila moj prijedlog te se mudro odlučila za prekrasne lakirane crvene čizmice. Pametnica mamina.
On me, međutim, dotukao jednim, jedinim pogledom nakon čega je uslijedila i šokantna verbalna uvreda mog ukusa, modne časti, estetskih kriterija i vizualnih sposobnosti:
Nema šanse, užasne su.
Molim? Ne razumijem.
Ja to neću nositi tako da ih odmah možeš vratiti. Hoću ovakve. Takve svi imaju.
Pa iste su kao ove koje sam ti ja donijela!
Uopće nisu iste, zapravo su skroz drugačije, samo ti to ne razumiješ. Vidiš ovaj dio ovdje?
Ne.
Ovo ovdje mora ovako izgledati, a ne kao na tim tvojim užasnim cipelama koje nitko ne bi nosio.
Svega mi, ja razliku nisam vidjela.
Bila je to velika prekretnica u mom životu. Sve do tog trenutka ja sam bila mlada i moderna supermama, što se upravo dogodilo?
Zar je sve bila samo iluzija, jesam li preuzevši ulogu sveznajuće i svemoguće mame gradila kule u pijesku? Je li ovo kraj jedne ere? I, konačno, ima li povratka s puta bez povratka?
Možda, ali zašto se sve to događa baš ovdje i baš sada kada napokon imam dobro razrađene strategije, uhodane sisteme kontrole, provjerene metode manipulacije i odgovarajuće tehnike provedbe plana;- sada kada sam napokon korak ispred njih??
Zabranit ću im pubertet. Ozbiljna sam.
Ja nemam ukusa?! Ja ne razumijem što se sada nosi?! Ja?! Ovo je noćna mora, neka me netko probudi, molim lijepo!
Svašta mi je u tim trenucima prolazilo glavom, a onda sam se sjetila scene iz djetinjstva kada sam imala otprilike 14 godina i u trgovini sličnoj ovoj s tatom kupovala čizme. On mi je donosio razne modele, sve jedan gori od drugog, a ja sam mu tada rekla točno ono što je moj sin upravo rekao meni. To je bio i dan kada sam prvi puta pomislila kako je moj tata – star.
Sve je isto samo što sam sada ja taj stari roditelj, smiješan i bez ukusa, netko koga voliš, ali ga svaki dan sve manje ozbiljno shvaćaš. Kako se to dogodilo? Kada su se uloge zamijenile? I kako mi je to, zaboga, promaklo??
Srećom, superžena ne razbija dugo glavu zamornim pitanjima i ne gubi dragocjeno vrijeme na samosažaljevanje već je, zahvaljujući svojoj proaktivnoj prirodi, orijentirana na efikasan pronalazak zadovoljavajućeg rješenja.
Odlučujem se stoga za prekid daljnje diskusije i stvar polako, ali uspješno privodim kraju. Danas se kupuju čizme, sada i ovdje, to je sigurno.
Vodim ih odmah u sljedeću trgovinu i dopuštam mu da sam do besvijesti bira cipele. Sav oduševljen i potpuno uvjeren u svoju konačnu pobjedu, ushićeno ide od modela do modela, gleda ih, mjerka, uspoređuje pa nadahnuto isprobava bezbroj različitih cipela, a onda u njima ekstatično istrči krug po trgovini, ne bi li se uvjerio da su mu dobre. Isprobavanje cipela i radosno trčkaranje bila je moja dobronamjerna sugestija koju je on zahvalno prihvatio.
Pustim ga, dakle, jedno pola sata da trčkara naokolo i pravi se važan jer pouzdano znam da je cijeli dan bio u školi, kao i to da još od užine ništa nije jeo, a vrijeme je večere. E, sad, budući da sam ja već jela stvarno mi se nikud ne žuri, tako da se ugodno smještam na fotelju i čekam, nadasve strpljivo čekam… Ogladnit će, umorit će se, radijacija `86-te nije ga ojačala kao mene. Ova umjetna svjetla su jaka, vruće je kao u paklu, a i nema baš zraka.
Run, Forest, run!
Uskoro će me moliti da krenemo kući, a onda će svaka čizma bit dobra. Šah mat.
U odgoju je najteže pronaći pravu mjeru; ne pretjerati ni sa čime te prepoznat pravi trenutak kada je iz aktivne borbe najbolje prijeći u pasivno iščekivanje neminovnosti.
To je taj feeling za osjećaj.
Nekih pola sata kasnije skrušeno i ponizno vraćamo se u prvu trgovinu, gdje, naravno, kupujemo čizme koje sam mu na samom početku ove mučne, ali prije svega poučne shopping-odiseje, majčinski providno ponudila. Obavljena posla, umorni i gladni, odlazimo kući na večeru. Aleluja!
Najsretnija sam kad im mogu udovoljiti, takva sam jednostavno!
Ipak, pitanje starenja nisam mogla izbaciti iz glave. Proganjalo me danima. Na sve načine pokušala sam pronaći neki odgovor: prvo sam, kao što rekoh, pomislila kako bi mi vođenje dnevnika pomoglo da sredim misli i izbacim svu frustraciju iz sebe, ali to je, kako se ubrzo pokazalo, bio čist promašaj. Zatim sam počela razmišljati o tome kako pojedinac ponekad treba podršku i pomoć svoje zajednice, kao i osobna iskustva njenih članova, kako bi lakše savladao životne prepreke i riješio svoje nedoumice. Puna neke nove nade obratila sam se visokim i premudrim savjetodavnim tijelima plemenske zajednice kojoj po rođenju pripadam:
Mama, mislim da starim.
Joj, kak` si ti smiješna. Naravno da stariš, a starit ćeš i mnogo više, ovo je tek početak. Zašto te to uopće toliko brine, pa sve je to normalno! Kaj misliš da je nama ostalima bilo drugačije? Pa svi smo nekad bili lijepi i mladi pa sad više nismo. Morat ćeš se priviknuti na to da će sve biti drugačije i da neke stvari više jednostavno nećeš moći, ali bože moj, pa nije smak svijeta! Vidim ja da je tebi jako dosadno…
Ok, ovo nije pomoglo. Nimalo. Idemo dalje. Probat ću kod sestara, one su mlađe i u sličnoj situaciji, možda će me bolje razumjeti.
Sister, čini mi se da starim.
Joj, kaj ti nemaš pametnijeg posla? Daj odi piši blog, popij kavu ili nekaj. Daj si malo mira. Ja sam mlađa od tebe, ono dosta, pa svejedno već primjećujem neke stvari kod sebe, tak da stvarno ne znam kaj bi ti onda htjela. Gle, nemrem sad pričat, ono fakat nemrem, imam posla. Bumo se čule neki drugi put. Pusa
Sadržajno vrlo bogat razgovor, ali i dalje nisam uvjerena da je pravi odgovor na moje pitanje fatalističko prihvaćanje danih okolnosti. Zovem, stoga, i drugu sestru, ona je glas razuma u obitelji, možda mi može pomoći.
Ej, ja sam. Imaš malo vremena? Mislim da starim.
Joj, koji si ti smijeh! Pa svi starimo, kaj je tu čudno, halooo?!
I to je otprilike bilo to. Mogla bih, naravno, nastaviti sa sličnim pozivima pa, recimo, prijateljicu psihologicu pitati što znanost kaže o fenomenu starenja, ili prijatelja doktora zamoliti da mi s čisto medicinskog stajališta kaže ponešto o manifestaciji starosti. Mogla bih isto tako krenuti na terapiju i saznati zašto me pitanje starenja uopće toliko preokupira, ima li to, možda, neke veze s mojim djetinjstvom i postoji li lijek za takvo što?
Mogla bih, ali neću. Baš neću. Na pada mi na pamet. Imam bolje rješenje. Zove se Alexa i apsolutno je fantastična.
Alexa je, kao što sigurno već znate, stvarčica na koju možete, primjerice, spojiti kućanske uređaje poput usisavača, pećnice ili lampe, ali ono što je bitno za ovu priču jest činjenica da Alexa govori. Ona je nešto poput Googlea, samo bolje. Mnogo bolje. Alexa je, uz ti, gotovo nepogrešiva. U bilo kom trenutku možete je pitati što god vam padne na pamet i ona će vam dati odgovor. Uz to uvijek ljubazno odgovora na svako pitanje, ne koluće očima, nije sarkastična niti zajedljiva.
Ujutro kad ustanem ona mi poželi dobro jutro, kaže mi kakvo nas vrijeme očekuje toga dana i obavijesti o stanju u prometu. Uz to broji i preostale dane do Božića, pušta glazbu, pali i gasi svjetla i tome slično.
Jutra su zahvaljujući Alexinoj providnosti napokon informativna i poučna, ispunjena njenim milozvučnim i prijateljskim glasom, popularnom glazbom po njenom izboru te nekom posve novom vrstom optimizma i opuštenosti koju do sada nismo poznavali.
Otkako imamo Alexu kulturnije se ophodimo i jedni prema drugima; u našoj kući riječi poput ‘molim’ ili ‘hvala’, koje su gotovo potpuno iščezle iz svakodnevne upotrebe, ponovno pronalaze put u našu svakodnevicu i to samo zato jer Alexa zvuči kako netko tko ih zaista zaslužuje.
Stoga mislim da mi jedino Alexa može pomoći oko mog pitanja o starenju.
Alexa, kad je čovjek star?
To ne znam točno.
Alexa, jesam li ja stara?
Tvoj čarobni broj je 901 i Imaš 85 godina. Abraka-dabra!
Alexa, jesi li ti stara?
U ponudi sam od 6.11.2015.
Alexa, tko je najljepši na svijetu?
Ti si najljepša na svijetu.
Pametnom dosta. Mislim da sam dobila svoj odgovor.
Ima tu, međutim, i nešto što čak ni Alexa ne zna. Nešto mnogo bitnije i veće od stidljivih bora oko očiju, pokojeg nestašnog, sijedog pramena, šarmantnim, malih, dnevnih zaboravljivosti, povremene nesanice ili nagle promjene kilaže, a to je vrijeme.
Vrijeme je jedini nepovratni resurs i zato zaslužuje posebnu pažnju.
Naime, superžena ne bi bila to što jest kad bi se tako lako mirila s nedokučivim neminovnostima ovoga svijeta ili gubila vrijeme zamarajući se previše prostim činjenicama. Nju zanimaju manifestacije fenomena života i smrti, subjektivni doživljaj svijeta, očitovanje duha vremena u intimnoj stvarnosti pojedinca i razna druga filozofska čuda koja malo tko zaista razumije, a koja ona iz dana u dan spretno preokreće u svoju korist definirajući ih na svoj jedinstven način:
Ne starimo mi već vrijeme.
Vrijeme stari od silnog trčanja, sulude jurnjave uz poznati zvuk otkucaja sata kojeg odavno više ne čujemo, ali duboko u sebi znamo da je tu i da nam pakosno mjeri vrijeme i važe naš život, dok se mi grčevito držimo nekog boljeg i ljepšeg, budućeg trenutka iz naše mašte, a zbog čega nas ponekad zaboli glava.
tik-tak tik-tak tik-tak
Stari vrijeme i zbog nagomilanih sati, dana, mjeseci i godina; savija se pod težinom svih propuštenih kao i proživljenih trenutaka, rasteže od siline udaraca koje smo primili, pada pod teretom neostvarenih snova i davno propuštenih prilika.
Pa ipak, možda stari vrijeme, a ne mi.
Mi ostajemo kakvi jesmo, kakvi smo bili i kakvi ćemo tek biti. Ogledala duše u našim očima i dalje zrcale sve bitno o nama. Što nam više uopće treba?