Superžena suočena s ozbiljnim problemom, zagonetkom, ili važnim životnim pitanjem instinktivno kreće u potragu za rješ. Ne gubi glavu, čak ni kada se nađe pred zidom. Njen pristup rješavanju problema suptilan je i elegantan, kao i ona sama, uostalom. Sa zaštitnom kacigom na glavi i neustrašivom odvažnošću žene ratnice u srcu, svakodnevno se obračunava s tim strašnim, neprobojnim, visokim bedemom.
Redefiniraj pojam “glavom o zid” (op.a.).
Znaju zidovi kada treba uzmaknuti pred opasnošću.
Ne vjerujete? U tom slučaju vrijeme je za priču o superženi i njenoj uzbudljivoj potrazi za odgovorom na pitanje: Jebote, jel ja to starim?!
Kako bi pronašla željeni odgovor na ovo izrazito kompleksno pitanje, superžena pokušala je baš sve, a glavni krivac za priču koju ćete upravo čuti par je sasvim običnih zimskih cipela, no krenimo od početka.
Sudbina se mučki poigrala njome, bacivši je na blatnjav put bez povratka, ravno u prljavu kaljužu nesigurnosti i strepnje.
No da ne duljimo, evo kako se sve odvilo: Tog kišnog jesenskog dana kada je temperatura po prvi puta pala dovoljno nisko da pomislim na čizme, zimske kapute i šalove, krenula sam…
Uglavnom, dokopasmo se nekako i šoping centra. Djeci, dakako, ne odajem da tu ima bezbroj trgovina s obućom jer želim izbjeći njihova suvišna pitanja, ali i vrijeme kupovine te mogućnost izbora smanjiti na optimalan minimum. U ovakvim situacijama trudim se, prije svega, zadržati kontrolu i otvoriti si tako prostor za daljnje manipulacije njihovih osobnih želja i stvarnih potreba u mjeri u kojoj sam to spremna financirati.
Volim kada ništa ne može krenuti po zlu.
Uslijedila je šokantna verbalna uvreda mog ukusa, modne časti, estetskih kriterija i vizualnih sposobnosti:
Nema šanse, užasne su.
Molim? Ne razumijem.
Ja to neću nositi tako da ih odmah možeš vratiti. Hoću ovakve. Takve svi imaju.
Pa iste su kao ove koje sam ti ja donijela!
Uopće nisu iste, zapravo su skroz drugačije, samo ti to ne razumiješ. Vidiš ovaj dio ovdje?
Ne.
Svega mi, ja razliku nisam vidjela.
Bila je to velika prekretnica u mom životu. Sve do tog trenutka ja sam bila mlada i moderna supermama, što se upravo dogodilo?
Možda, ali zašto se sve to događa baš ovdje i baš sada kada napokon imam dobro razrađene strategije, uhodane sisteme kontrole, provjerene metode manipulacije i odgovarajuće tehnike provedbe plana;- sada kada sam napokon korak ispred njih??
Zabranit ću im pubertet. Ozbiljna sam.
Svašta mi je u tim trenucima prolazilo glavom, a onda sam se sjetila scene iz djetinjstva kada sam imala otprilike 14 godina i u trgovini sličnoj ovoj s tatom kupovala čizme. On mi je donosio razne modele, sve jedan gori od drugog, a ja sam mu tada rekla točno ono što je moj sin upravo rekao meni. To je bio i dan kada sam prvi puta pomislila kako je moj tata – star.
Kada su se uloge zamijenile? I kako mi je to, zaboga, promaklo??
Vodim ih odmah u sljedeću trgovinu i dopuštam mu da sam do besvijesti bira cipele.
Pustim ga, dakle, jedno pola sata da trčkara naokolo i pravi se važan jer pouzdano znam da je cijeli dan bio u školi, kao i to da još od užine ništa nije jeo, a vrijeme je večere. E, sad, budući da sam ja već jela stvarno mi se nikud ne žuri, tako da se ugodno smještam na fotelju i čekam, nadasve strpljivo čekam… Ogladnit će, umorit će se, radijacija `86-te nije ga ojačala kao mene. Ova umjetna svjetla su jaka, vruće je kao u paklu, a i nema baš zraka.
Run, Forest, run!
Najsretnija sam kad im mogu udovoljiti, takva sam jednostavno!
Ipak, pitanje starenja nisam mogla izbaciti iz glave.
Mama, mislim da starim…
Stoga mislim da mi jedino Alexa može pomoći oko mog pitanja o starenju.
Alexa, kad je čovjek star?
To ne znam točno.
Alexa, jesam li ja stara?
Tvoj čarobni broj je 901 i Imaš 85 godina. Abraka-dabra!
Alexa, jesi li ti stara?
U ponudi sam od 6.11.2015.
Alexa, tko je najljepši na svijetu?
Ti si najljepša na svijetu.
Pametnom dosta. Mislim da sam dobila svoj odgovor.
Vrijeme je jedini nepovratni resurs i zato zaslužuje posebnu pažnju.
Ne starimo mi već vrijeme.
Vrijeme stari od silnog trčanja, sulude jurnjave uz poznati zvuk otkucaja sata kojeg odavno više ne čujemo, ali duboko u sebi znamo da je tu i da nam pakosno mjeri vrijeme i važe naš život, dok se mi grčevito držimo nekog boljeg i ljepšeg, budućeg trenutka iz naše mašte, a zbog čega nas ponekad zaboli glava.
tik-tak tik-tak tik-tak
Pa ipak, možda stari vrijeme, a ne mi.
Mi ostajemo kakvi jesmo, kakvi smo bili i kakvi ćemo tek biti. Ogledala duše u našim očima i dalje zrcale sve bitno o nama. Što nam više uopće treba?