Vrišti, Tamara, vrišti! Krici su moji bez glasa, tihi. Bježi, Tamara, bježi! Stopala mi od stakla, lomljiva. Udaraj, grizi! Šake topljive, meke…
Ruku sklopljenih kao da se sprema na svetu pričest i pogleda uperena u izlizani mramorni pod župnog ureda, jedanaestogodišnja ministrantica Tamara potpuno skamenjena od straha kleči i čeka. Ne uspijeva prozboriti ni riječ, ali dobro zna što slijedi.
No, dodirni ga, Tamara. Hajde, nemoj me opet ljutiti!
Velečasni je već raskopčao rasporak na hlačama i primakao se korak bliže. Tamara je i dalje oklijevala, iako je duboko su sebi znala da nema izbora. Ovo je samo repriza.
Zato je, sklopivši oči, ispružila ruku i počela tiho moliti u sebi. OčenaškojijesinaNebesima. No na Nebesima su odavno svi već zaspali pa Tamarina molitva ni večeras neće biti uslišana.
Odjeknula je tišina, prosuo se mrak.
Ukrućeno spolovilo mjesnog svećenika nespretno dodiruje malena drhtava ruka. Ruka je njena, ali to više nije ona.
nije više tu ali nema je ni tamo ni tamo ni tamo nema je danas nema je jučer sutra ne postoji a mrak je prijatelj i šuruje s tišinom zato žmiri Tamara žmiri ne vidjeti je isto što i ne znati a sloboda je ne biti sada ovdje kao u snu ne osjećaš ništa zato žmiri Tamara žmiri
Zakopčavajući šlic, rekao je, o ovome nikome ni riječi. Jasno? Da ne bih opet morao vaditi pištolj. Potom joj je udijelio blagoslov i poslao je kući.
Noć je bila hladna, a ulica pusta. Njeno maleno krhko tijelo savijalo se pod težinom plavog vunenog kaputića s raskošnim crvenim vezom. Sada mora biti jaka i šutjeti.
dok vjetar šušti tamara šuti šuti šuti
Kada je stigla kući, izula se i otrčala u kupaonicu. Majka je u kuhinji već pripremala večeru. Tamara, jesi li to ti? Jesam. Opet kasniš. Ne sviđa mi se to, znaš? Oprosti, mama. Ubuduće poslije mise ravno kući, ok? Da, mama. Večera je uskoro gotova, požuri! Hoću.
Ruke je dugo trljala sapunom, a promrzle šake crvenile su se pod jakim mlazom tople vode. Zatim je otišla u svoju sobu i zaključila vrata.
Tamara, večera!
Čuvši da je majka zove, naglo se trznula te požurila u kuhinju. Nakon večere prljavo je posuđe stavila u perilicu pa ubrzo ponovno nestala u svojoj sobi.
Otac i majka ostali su sami u kuhinji. Otac je pušio, majka ribala lonac. Nešto se događa s Tamarom, rekla je, odstranjujući ostatke zagorjele hrane. Ma to su sad te godine, pubertet, šta ti ja znam, odgovorio je, uvlačeći još jedan dim cigarete. Dino, ona tjednima praktički ne izlazi iz svoje sobe, a kad ju nešto pitam, uglavnom šuti ili gleda u pod. Pa vidio si je večeras, dvije riječi nije progovorila! A šta misliš da si u tim godinama ti bila drugačija, bogati! Nije samo to, Dino. Nešto nam ne govori. Pa popričaj onda s njom.
Nakon što je oprala lonce, ostavila ih je da se suše pa pokucala na vrata Tamarine sobe. Mogu li ući? Samo malo, uđi! Tamara je već legla u krevet. Majka joj je prišla i nježno je pomilovala po licu. Je li sve ok s tobom? A-ha, odgovorila je, privijajući se sve više uz svojog plišanog medvjedića. Znaš da meni sve možeš reći, je li tako? Zavladala je tišina. Tamara, maltretira li te tko u školi? Muči li te nešto? A da nam se nisi možda zaljubila, hm?, pitala je uz zagonetan osmijeh. Nato se Tamara ljutito okrenula na drugu stranu i povišenim glasom odgovorila kako je sve u redu, samo je umorna i želi spavati. Što je s tobom, mila? Ništa mi nije, rekla sam ti, a sad me pusti na miru, spava mi se! Dosađuješ mi sa svojim glupim pitanjima, samo me pusti! U redu, ali ovaj razgovor nije završen. Poljubila ju je u obraz, pa tiho izašla.
Kad je napokon ostala sama, Tamara je pustila suze da mirno teku. Izjedao ju je osjećaj krivice i srama. Sad je i mama tužna zbog mene, prošaptala je svom plišanom medvjediću u uho. Shrvana brigom i umorom, utonula je u dubok ali nemiran san.
Sljedećeg jutra spremila se i krenula u školu. Majka, koja je radila kao medicinska sestra, tog je dana imala večernju smjenu, stoga je prijepodne iskoristila kako bi detaljno pretražila dječju sobu. Već je gotovo odustala, kada joj je na pamet palo da zaviri ispod madraca. Tamo je ugledala crni rokovnik.
Uzela ga je u ruke i počela čitati.
Na prvih nekoliko stranica naišla je samo na razne črčkarije; poneku ljubavnu poruku, nacrtana crvena i ljubičasta srca te mnostvo šarenih naljepnica. Pomalo razočarana, listala je dalje. Međutim, ubrzo je sa stranica dnevnika njene kćeri nestalo boje i radosti.
Uslijedio je šok.
Danas mi je župnik pokazao jednu novu igru, ali ja se puno više volim igrati skrivača s Majom i Anom. Draže mi je čak braniti na golu kad Marko vjezba svoj jedanaesterac! On je strašno dosadan i voli samo taj glupi nogomet, ali me barem ne tjera da radim takve neke čudne stvari.
Nastavila je čitati.
Župnik je opet htio da se igramo poslije mise. Ja sam rekla da neću, a on je rekao da moram. Bio je baš jako ljut pa mi je čak pokazao i svoj pištolj i rekao da će pucati u mamu, ako ga budem ljutila. To je sada naša mala tajna.
Sanji je rokovnik ispao iz ruke. Kad se malo pribrala, podigla ga je te s grčom u želucu nastavila čitati.
Jako se bojim. Ako mama umre, ja ću biti kriva. Bolje da onda igram tu glupu igru.
Nakon početnog šoka uslijedio je bijes. Imala je osjećaj da gubi kontrolu. Pokušavala je razmišljati racionalno, ali učinilo joj se da za to sada nije sposobna. Tamari je samo jedanaest godina, samo jedanaest… ponavljala je tiho dok su joj suze tekle niz užarene obraze.
Pokušala je nazvati supruga, ali ruke su joj drhtale pa je jedva otključala mobitel. Dino, hitno dođi kući. Sanja, šta je bilo? Samo požuri. Stižem.
Zatekao ju je na Tamarinom krevetu. Pored nje ugledao je maleni crni rokovnik i otvorio ga. Šta je ovo, Sanja?! Tko je ovo pisao? To je Tamarin dnevnik. Bio je skriven ispod madraca. Je li ovo neka poremećena šala? Nije. Odjednom je krenuo glasno vikati i psovati, a porušio je i nekoliko stvari s Tamarinog pisaćeg stola. Potom je ponovno sjeo pored Sanje, zarivši glavu u dlanove. Plakao je glasno i neutješno, poput djeteta.
Neko su vrijeme sjedili tako u tišini. Ubit ću ga, rekao je zatim neočekivano mirno.
Sanja se prepala njegovog pogleda, učinilo joj se da pred njom sjedi neki drugi čovjek. Predložila je da smjesta odu na policiju, ne bi li ga odvratila od njegove namjere. Pokazat ćemo im dnevnik i prijaviti ga, rekla je. Policija će prvo htjeti ispitati Tamaru, a ja ne želim da ona još jednom prolazi kroz sve to, uzvratio je. Ne možemo se praviti da se „sve to“ nije dogodilo, Dino! Našu jedanaestogodišnju djevojčicu svećenik je seksualno zlostavljao i prijetio joj pištoljem! Izgovorivši ovo, Sanja je izgubila i ono malo pribranosti što joj je bilo ostalo te je iznova počela neutješno ridati.
Ubit ću ga! Nemoj, Dino! On je mrtav čovjek, Sanja! Dino!
Misliš da sam lud, jel’ to?! Ne, ne mislim, samo se bojim. Sanja, oni takve ne zatvaraju, nego ih brane, premještaju iz župe u župu, skrivaju po samostanima. Mogu proći mjeseci, možda i godine dok ne pokrenu postupak, ako ga uopće i pokrenu, mater im jebem! A da se obratimo biskupu?, upita Sanja drhtavim glasom. Biskupu?, s podsmjehom ponovi Dino. Jesi li zaista toliko naivna da vjeruješ da će biskup prije pomoći nama, nego jednom od svojih? Zataškat će cijelu stvar, a na kraju će još nas optužiti da lažemo i klevećemo Crkvu!
Ne možeš ga ubiti. Čuješ li, Di-no?!
Otišao je u spavaću sobu, popeo se na krevet i otvorio ormar te s najviše police izvadio kutiju za cipele u kojoj je držao pištolj. Uzeo ga je u ruke, napunio pa spremio u džep kožne jakne. Zatim je bez riječi napustio stan, zalupivši vratima za sobom.
Vozio je u župni ured i cijelim putem osjećao mučninu. Nikada nikoga nije ubio, ali sada je bio siguran da je sposoban oduzeti život.
Parkirao je u dvorištu župnog dvora. Kad je pozvonio, vrata mu je otvorio velečasni Račić. Ah, Dino, ti si, rekao je pomalo zatečeno. Dugo te nisam vidio na misi. Kako si, što ima? Uđi, slobodno. Dino nije odzdravio, već je dugačkim uskim hodnikom produžio u ured.
Sjedni, Dino. Mogu li te ponuditi nečim, možda kavom, rakijom? Dino je šutke sjeo nasuprot župnikva radnog stola, uputivši mu dug, hladan i mračan pogled. Uz nervozan osmijeh župnik je ponovno pitao je li sve u redu. A onda je Dino stisnuo pesnicu, podigao guste obrve i povikao – sjedaj i ušuti više da te ja ne bih ušutkao! Župnik ga je bez riječi poslušao, upozorivši ga ipak da pod ovim svetim krovom ne može razgovarati tako s njim, slugom božjim. Primijetivši, međutim, nepokolebljivu odlučnost u Dinovim očima i glasu, nije inzistirao dalje.
Došao sam da te ubijem.
Župnik je sada u nevjerici otvorio usta kao da se ponovno sprema nešto reći, ali kad je Dino izvadio pištolj iz džepa i stavio ga na stol ispred sebe, samo je kukavički spustio pogled.
Sve znam, tako da nema smisla da poričeš. Župniku se na to još više steglo grlo. Šta je? Šta sad šutiš? Bojiš se, ha, govno jedno?! A malenih djevojčica se ne bojiš, jel’?!
Muk.
Toliko mi jebeno pulsira u glavi da ne mogu jasno razmišljati! Objema šakama ulovio se za glavu i ostao nekoliko trenutaka tako.
Kad se konačno malo pribrao, rekao je – nestani. Bježi, pope, jer dok sam ja živ, ovdje siguran biti nećeš!
Zatim je ustao, uzeo svoj pištolj, spremio ga nazad u džep i napustio župni ured. Sjeo je u auto i nagazio na gas.