I.
Pepeljuga
Zato svima, koji misle da djeci nije mjesto samima u kući, poručujem da još jednom detaljno preispitaju svoj stav.
Opustimo se zato svi zajedno malo, nije šećer u vodu. Samo kažem.
Naime, kada god je naša devetogodišnja kći ostajala po cijele dane doma sama, ubrzano je psiho-fizički sazrijevala, a meni je to nekako najbitnije, baš taj razvoj.
Grdno se varaju svi koji misle da višak slobodnog vremena potiče kreativnost kod djece. Jest, moš’ si mislit’, baš kreativnost potiče!
Moja djeca, kad god su bila besposlena, napravila su neku glupost. E sad, ako je glupost isto što i kreativnost, onda su stvarno u pravu ti koji to tvrde!
Iskreno, samoj sebi se divim. A gledajući plodove mojih mudrih odgojnih mjera, moram priznati da se pomalo osjećam kao nova Maria Montessori.
II.
Pasivno-agresivna
Nije prošlo dugo, kad evo i mene u karanteni. Prokleta karantena i tko ju je smislio!
A priča ide ovako: U petak ujutro cijeli se razred …
Lijevo, desno, opa-cupa.
Ponašajmo se odgovorno.
Dnevnik superžene vol. 16,5
I kao ameba, ako treba!
(treba, treba)
Pametnom čovjeku za sreću mnogo treba, amebi ne.
Uobičajen paket za sreću: Škola. Diploma. Posao. Bolji posao. Auto. Muž/žena. Bolji auto. Stan. Dijete. Bolji stan. Više djece. Više para. Bolji auto. Egzotični odmor. Silikoni. Puno bolji auto. Antidepresivi. Nastavi logički niz.
Zato što briljiram u logici i logičkom razmišljanju, postavila sam malo drugačiji niz:
Ameba nema prevelika očekivanja, zato je uvijek zadovoljna. Ameba se ne trudi previše, zato nema burn out. Ameba je skroz realna, zato nikad ne sagori. Ameba zna što hoće, a hoće samo ono što može, zato nije iskompleksirana. Ameba nije ni sretna, ni nesretna, ameba jednostavno jest.
Budi kao ameba. Kaj ti fali.
Ne možeš stajati na mjestu, ne valja, a ne smiješ ni izgorjeti. Pa, kako onda?
Eh, da, lako je tebi, reći ćete, ti doma imaš Pepeljugu. I u pravu ste, meni je super, ali Pepeljuga mi nije baš pala s neba.
Prvo sam je morala roditi, a onda dojiti, hraniti, uspavljivati, prematati, kupati.
Dok sam se trudila dati joj sve što joj treba, nisam puno razmišljala o sebi. Kad je napokon prestala nositi pelene i naučila sama prati zube, shvatila sam da je samostalnost jedini izlaz i za mene i za nju.
I ne, nisam manje brižna majka zato što ne trčim za svojom djecom s maramicom u ruci i povazdan im brišem šmrkave nosove. Ja im radije stavim par maramica u džep pa imaju kad god im zatreba.
Jednako tako, ne prenosim vlastite strahove na njih. Zapravo, ponekad to činim, ali trudim se ne opterećivati ih svojim fobijama i iracionalnostima. Umjesto toga radije ih gledam očima punim povjerenja. Zato vjeruju da oni mogu sve.
Svakodnevno reduciram svoju ulogu u njihovom životu, a povećavam njihovu. Biti odgovoran velika je privilegija i čast, i oni to znaju.
Odgovornost im možda dajem na kapaljku, ali zato redovno. Te su kapi odgovornosti teret za mene, ali za njih su ljekovite.
I, nije sve borba. Ponekad je bolje pustiti da stvari idu svojim tokom.
Samo, što znači to „svojim tokom“?
Kako pronaći mjeru?
Hoćeš školu, posao, karijeru, pare, slavu, brak, djecu? Dok si mlada i puna snova, ne razmišljaš mnogo o zdravlju pa ulaziš u rizične poduhvate, jer misliš, ja mogu sve! A onda se tvoje želje iz uobičajenog paketa za sreću jedna za drugom polako počinju ostvarivati.
Sve ide po planu, sve je manje-više kako si zamislila, samo, obećana sreća kao da je izostala. Ono što ti je tvoj životni uspjeh donio, platila si umorom, bolovima u kičmi, svakodnevnim problemima, dosadnim obvezama, učmalošću te burn outom. Zato ti se čini da unatoč svemu, nisi sretna.
Možda je razlog tome što se prilikom potpisivanja uobičajenog paketa za sreću nisi dobro informirala. Čini se da nisi baš pažljivo pročitala klauzulu napisanu sitnim slovima. E, tamo stoji ono najbitnije.
Nisi pročitala, kao što ni ja nisam. Nema smisla da se lažemo.
To pisano sitnim slovima nitko nikada ne čita, a baš tamo stoji, recimo, da veze nisu filmski jednostavne, i najjača prijateljstva pucaju, posao je lakše izgubiti nego dobiti, stres i nespavanje ubijaju, burn out nije izmišljotina slabijih među nama, zdravlje je luksuz koji si ne mogu svi priuštiti, a kad dobiješ dijete sve je samo još teže.
U prvim godinama djetetova života, bez ikakvog upozorenja, ti jednostavno prestaješ biti. Jesi, a zapravo nisi. To jest, niti jesi, niti nisi. Komplicirano je za poludit‘!
Ono što ćeš putem naučiti jest da je sve prolazno. To je ujedno i dobra i loša vijest. Dobre faze kao i one loše imaju rok trajanja.
Jednako tako, postat će ti bolno jasno kako je sve u životu gorko-slatkog okusa. Sreća je gorka, bol slatka. Ako ne prije, naučit ćeš to kad odbiješ djecu.
Tu negdje, valjda, polako počinješ bivati mudrijom. Na stvari počinješ gledati nekim drugim, doduše umornijim ali zato bistrijim očima.
Do sada si već naučila da je život težak i da snovi imaju svoju cijenu. Cijenu si platila, snove preuzela i sad živiš u jednoj drugoj realnosti. Vezana si, ali nisi nužno rob.
Pitaš se, možeš li ovako vezana svejedno biti sretna, zadovoljna i ispunjna?
Zaključiš da možeš, ostaje još samo pronaći pravi modus operandi. Nađi svoj modus operandi felix, to je tvoj modus za sreću svakdašnju, amen aleluja!
Ako još ne znaš što te čini sretnom, pod hitno saznaj i prihvati se posla.
Redovno i predano radi na vlastitoj sreći jer potreba za osjećajem sreće i zadovoljstva spada u red emocija koje je najbolje zadovoljavati na dnevnoj bazi.
Ako ti se pak čini da nemaš vremena, ozbiljno se zabrini za sebe. Jer, ne, nije ok ne imati vremena, to je zločin.
Napravi vremena, vrijeme je luksuz. Kad ga imaš koliko ti treba, osjećaš se kako carica.
p.s. Sreća je zarazna.
Zarazi se, mila.
fotos by aleksi vu