Dnevnik superžene vol.1 Černobiljski perpetum mobile

Dolazim kući nakon napornog radnog dana u školi. Odmaram kratko jer za dug i pošten odmor nemam vremena. Pijem kavu u nadi da…

Često se pitam odakle crpim toliku energiju i jedino što mi pada na pamet je nesretna `86-a i černobilska nesreća, drugog objašnjenja nema. Ja sam, bez sumnje, mutirala.

Uslijed mutacije do koje je, kako sam već rekla, najvjerojatnije došlo još te davne 1986. godine, moj organizam ponaša se kao tijelo u vječnom pokretu (lat. perpetum mobile) koje ne koristi nikakav vanjski izvor energije da bi se vječno kretalo.

Postavljam stol za večeru. Imam otprilike pola sata za jelo, te još toliko da i vlastitoj djeci pomognem oko domaće zadaće iz njemačkog. S njima, u pravilu, imam mnogo manje strpljenja nego s tuđom djecom, ne znam točno zašto.

Djeca su ponekad stvarno bešćutna.

Na Instagramu uživam određeni status, imam pratitelje, istomišljenike, možda i pokojeg skrivenog obožavatelja, ali ovdje kod kuće stvari su potpuno drugačije.

Ne znam uopće zašto toleriram takav bezobrazluk.

Dok ih gotovo nježno i s profesorsko-majčinskim razumijevanjem znalački suptilno ispravljam, oni se ljute i nezadovoljno vrpolje na mjestu. Još su i nezahvalni!

Ne možeš im udovoljiti nikako…

Otprilike 5 minuta prije no što moram krenuti, ulazim u završnu fazu moje černobilske energetske rapsodije. To je onih 5 minuta dnevno kada ja, superžena, izvodim  biblijsko čudo…

K

Pogledam još jednom svoj šarmantni odraz u prozorskom staklu. Naravno, izgledam odlično.

Što sam dalje od kuće, lakše dišem. Negdje na stanici Kettenbrucke zaboravljam da doma uopće imam muža i djecu te palim google maps kako bih pronašla klub u kojem se održava večer performansa.

Dok tražim adresu opet pomislim na njegov test iz njemačkog sutra. Vrste i služba riječi, upravni govor, zarezi i točke, preterit. Dovraga! Gasim google maps i zovem ga na Viber. Javlja se odmah, znači opet igra igricu. 

Ovoga puta sve zna, sunce mamino pametno! Poželim mu laku noć i primjećujem da sam skrenula s puta, ne samo figurativno već i doslovno, izgubila sam se. Ponovno palim google maps i vraćam se istim putem, ali i dalje ne nalazim adresu. Ovo nema smisla, pomislim. Gasim google maps i prepuštam se svojoj intuiciji. 

Moja intuicija pomalo je  slična  meni: sjajna je. 

Trenutak kasnije nalazim klub i ulazim. Malo kasnim, ali nema veze, tu sam. Sjedam na pod i prepuštam se umjetnosti.